Milošev: Pretpostavljam da više ne sanjam...
Impozantnu figuru Mateja Miloševa i njegovog violončela dosad ste mogli vidjeti na koncertima Olivera Dragojevića, Gibonnija, Parnog Valjka, Luce, Pavela i niza drugih izvođača. Milošev se u 2021. odlučio na iskorak i javnosti predstavio svoj autorski album „U prolazu“ koji mu je priskrbio nominaciju za Veliki Prasak nagrade Rock&Off.
HDS ZAMP će pobjednika ove kategorije dodatno stimulirati s 10 tisuća kuna, a najboljeg saznajemo na dodjeli u zagrebačkoj Tvornici, 5. veljače. U međuvremenu, Milošev nas je pustio u svoj prolaz…
Za početak, tko je ili što je Milošev – izvođač, bend, projekt…?
Zasad i dalje na to gledam kao projekt, iako u mojoj glavi postoji neki outline i zamisao kako bi to moglo izgledati i funkcionirati kao punokrvni bend na pozornici. Doći ćemo valjda i do toga, jednog dana. Cijela ideja nastala je tako da sam počeo pisati, polako i na sitno – prvo za druge, onda malo i za sebe – te na kraju došao do zaključka da je najbolje rješenje da se upustim u to sve skupa ovako kako je na kraju i završilo, „with a little help from my friends“.
Na albumu si okupio zavidnu postavu domaće glazbene scene. Po kojem ključu si birao vokalne soliste, kako si povezivao pjesmu s pojedinim glasom?
Goste smo birali po nekom našem filingu, unutarnjem nahođenju koje nam je govorilo tko bi ovdje najbolje sjeo i pjesmi dao ono što fali, ono što ona traži. Pod nas ovdje mislim na prijatelje i producente albuma koji su sa mnom od početka ove priče – Jere Šešelja i Tomislav Franjo Šušak – bez kojih ništa od ovoga ne bi bilo moguće.
Kakve su reakcije na album od svih kolega s kojima si dosad surađivao?
Reakcije su univerzalna podrška i oduševljenje, sa svih strana. Što meni naravno kao nekome tko uvijek misli da može bolje, i skoro nikad nije zadovoljan sam sa sobom, znači nevjerojatno puno i nisam još skroz siguran vjerujem li svemu tome. Ali, evo me tu u društvu ovih nekih divnih ljudi sa čak dvije nominacije ispod pojasa, pa pretpostavljam da više ne sanjam.
Što je s tvojim vokalom i pogotovo čelom, hoće li oni dobiti više mjesta na nekom budućem izdanju?
Moj vokal, na veliku sreću svih ljudi oko mene, nikada nećete morati čuti. Svjestan sam svojih limitacija i ne mislim da ću ikada nešto od svojih pjesama i otpjevati. Mogao bi se praviti da se furam na Dylana ili Cohena, ali realno – jednostavno ne znam pjevati i nemam tih tendencija. Svakom svoje. Što se violončela tiče, namjerno sam kod rada na ovom albumu htio izbjeći moment guranja tog instrumenta u prvi plan. Htio sam se malo maknuti od toga i sam sebi dokazati da mogu i nešto drugo. A hoće li ga u budućnosti biti više ili manje, to još ne znam.
Kao koncertni glazbenik imaš neposredan uvid u utjecaje pandemije na koncertno poslovanje. Kako si ti preživio protekle dvije godine?
S obzirom na to da sam zaposlen u orkestru gradskog kazališta Komedija, imam taj luksuz da ipak imam stalna primanja pa mi je život bio nešto jednostavniji nego većini kolega koje poznajem. Vrlo sam svjestan te pozicije, i zahvalan. Naravno, to ne mijenja činjenicu da sam, kao i svi ostali, ostao bez jako puno stvari koje sam prije svega ovoga uzimao zdravo za gotovo. Uvijek se sviralo, uvijek je bilo nekog posla i onda odjednom svega toga nema. Nada, ništa. Nije samo do toga, već mi fali i taj osjećaj svirke – svirao ja, ili bio na tuđem koncertu – to je neka posebna droga koju nema što zamijeniti.
Tko ti je u protekloj godini zapeo za uho? Kako komentiraš ostale kolege iz kategorije Veliki Prasak?
Teško da mogu reći da su mi zapeli za oko, jer ih odavno obožavam – ali novi album Mayalesa mi je fantastičan. Kao i Kensington Lima i njihov „Southbound“. To je teška kategorija domaće mjuze i volio bih biti kao oni kad odrastem. Od stranih, oduševila me nova Halsey – naravno, zato jer produkciju potpisuju Trent Reznor i Atticus Ross – od kojih mi je ovaj prvi jedan od sveopćih idola. Kolege koji su nominirani zajedno sa mnom osobno ne poznajem, ali to je greška koju ćemo ispraviti u Tvornici na dodjeli nagrade. Osim toga, sram me priznati da nisam još poslušao što i kako rade. Trebao bi. Ali, priznajem pa mi se pola prašta - nadam se.
Kako gledaš na činjenicu da albumi koje odabire glazbena kritika uglavnom nema u radijskom eteru, a koncertne pozornice su pak sasvim treći „teren“ kojim dominiraju izvođači kojih najčešće nema na listama kritičara, ali ni radiju? Koliko različitih stvarnosti ima domaća glazba?
Mislim da je problem u tome što ovo što prolazi na radiju nema nikakve veze sa glazbenim ukusom publike, već isključivo dogovorom između radijskih urednika i izdavača. Što znači da to nije naslušanija glazba, već najvrćenija glazba. Velika je razlika. Treba samo pogledati top liste na streaming servisima, i sve je odmah jasno – naša publika zaista sluša sasvim druge izvođače od onih na koje smo navikli gledajući bilokakve glazbene ljestvice. Ali, tako je kako je. Jednako kao i sa koncertnim varijantama, postoje izvođači koji su na kojekakvim popisima i utrkama za nagrade - a publika im je nepostojeća. S druge strane, bendovi koji imaju lojalnu sljedbu obožavatelja pune prostore o kojima ovi prvi mogu samo sanjati. Diskrepancija postoji na oba fronta, i mislim da se sve opet vraća na prvi dio ove priče – svaka čast svima, ali radijski urednici su ti koji i dalje ne vode računa o tome što naša publika zaista voli i sluša.
Glazbenu industriju doživio si iz perspektive velikog pogona poput Valjka, ali sada i sam kao samostalni kantautor na početku karijere. Kakva je konkretno potpora potrebna mladom glazbeniku danas, s kojim se izazovima i nedoumicama susrećeš? Koliko bi ti značila novčana nagrada HDS ZAMP-a u slučaju dobitka i što sve jednom glazbeniku treba na početku karijere?
Za početak, ništa od ovoga što radimo ne ide bez puno ljubavi i odricanja. Stara floskula, znam – ali, vrijedi i dalje. Odričemo se slobodnog vremena, prevelikih očekivanja i postotka autorskih prava – barem mi koji se ne izdajemo sami (smijeh). Bez ljubavi, to uvijek ispada „zero-sum game“.
Međutim, ako ćemo iskreno – mislim da je potpora najbitnija u vidu dobrog PR-a, jer bez neke vidljivosti i reacha slabo da se išta konkretno može postići, ako vam je to cilj ili želja. Isto tako mislim da je vrlo bitno da znate koja i kakva su vam prava, te kakva sve prava postoje – jer tebi je u interesu da znaš što i kako sve možeš, i na što polažeš pravo. Također, jako je bitno okružiti se ljudima koji razumiju što želite reći, jer je onda cijeli posao znatno ljepši i lakši. Rekao bih da je to neki osnovni paket znanja koji ti treba ako se upuštaš u tako nešto. Osim toga, samo uživaj i radi ono što želiš – zato si i ovdje. Na kraju, osim sreće i veselja što bih bio dobitnik te nagrade, naravno da bi mi novčana nagrada značila puno jer postoji puno stvari na wishlistu koje imaju svoje mjesto u mojem malom kućnom studiju, a police su i dalje prazne. Neke nove igračke za neke nove stvari.
Koji su ti sljedeći autorski i glazbeni izazovi, s kim bi volio surađivati u budućnosti? Imaš li već neke konkretne planove za 2022.?
Glava i bilježnica puni su novih ideja i skica koje jedva čekam krenuti razrađivati i pretvoriti u nešto konkretno. Čeka me razgovor sa producentima i izdavačem – i onda ćemo polako početi uobličavati te misli u neke nove pjesme. Format albuma će ostati isti, i jedva čekam vidjeti koga i kako ćemo ugostiti ovaj put. Popis želja je dug, ali volio bih raditi sa još širim krugom ljudi, po mogućnosti prerasti granice i uključiti regiju. Dino Šaran, Dukat iz benda Stray Dogg, možda Yaya i Natali Dizdar. Ima ih još puno, zasad neostvarenih. Vidjet ćemo kuda nas odnese ova nova godina i sve što nas u njoj čeka.
