x

Pročitajte najnovije vijesti o djelovanju HDS ZAMP-a, zaštiti autorskih prava te vijesti iz svijeta glazbe.

Ibrica Jusić: Mene su stvorili Dubrovnik i moje skaline

Iz posljednjeg broja časopisa Cantus, prenosimo razgovor s legendarnim šansonijerom Ibricom Jusićem, dobitnikom Porina za životno djelo...

Razgovarala: Željkica Makanec

Prepoznatljivo lice dubrovačkih skalina, legendarni kantautor i šansonijer, pjevač zabavne glazbe i sevdaha, romantični zanesenjak, boem koji s lakoćom osvaja domaće i svjetske pozornice, samo su neki epiteti i komplimenti koje vežemo uz jedinstvenog Ibricu Jusića. Premda nije prečesto u medijima, baš kao ni njegove pjesme u radijskom eteru, rijetko tko neće prepoznati velikog umjetnika u pratnji njegova psa na ulicama bilo kojega grada, ne samo njegova Dubrovnika.  Na glazbenoj sceni je od 1968., kad je na Zagrebačkom festivalu pobijedio pjevajući pjesmu Celuloidni pajac. Sedamdesetih godina proslavio se, između ostalih, pjesmama Mačka, Dobro jutro, Margareta i Jubi san vašu 'ćer, a albumi Skaline od sudbine, Nostromo, Čovjek bez kafića, Hazarder, La Vie, Hodaju ljudi, Emina… samo su dio njegove bogate diskografije. Za skladanje su ga inspirirali stihovi domaćih pjesnika poput Luke Paljetka, Dobriše Cesarića, Miroslava Antića i Tina Ujevića, ali i svjetskih pjesnika: Shakespearea, Bertolta Brechta ili pak Leonarda Cohena…

Teško je nabrojiti sve domaće glazbenike s kojima je surađivao u svojoj dugoj i bogatoj karijeri: Đorđe Novković, Zdenko Runjić, Arsen Dedić i Drago Britvić samo su neki od njih. Još uvijek stvara i nastupa, a ove je godine nagrađen i Porinom za životno djelo.

Iza vas je 55 godina uspješne karijere. Kako ste se osjećali kad ste saznali da ste nagrađeni za životno djelo?

Najprije sam mislio da se netko zafrkava. Kud ćete bolju zafrkanciju nego kad vidite da vas godinama marginaliziraju, nema vas nigdje, a vi fino radite utiho. Baš sam se popodne malo odmarao, zvoni telefon i javi se čovjek iz Upravnog odbora Porina kako bi me obavijestio da sam dobio Porina za životno djelo. Ja sam samo rekao “Aha, dobro” i okrenuo se na drugu stranu. Tako da sam tek drugi dan postao svjestan toga što se događa. Drago mi je, to je ipak priznanje struke, znači trebalo im je 55 godina da shvate da je Ibrica nešto napravio u životu.

Kako objašnjavate komentare da ste na neki način nepravedno marginalizirani?

Ja ne pripadam nikome. Na vrijeme sam shvatio da je bolje biti vuk samotnjak nego nečija ovca. Znamo iz iskustva da klanovi postoje, i u umjetnosti i u industriji i na estradi. Svoju karijeru više smatram nekim umjetničkim ekscesom nego nečim smišljenim, isplaniranim. Volim reći da je mene stvorio moj Dubrovnik, moje skaline, usmena predaja. Vi nemate pojma koliko mene obični ljudi i dandanas zaustavljaju na cesti i izražavaju radost što sam dobio Porina. To je zapravo moj najveći Porin. Ako nekome mogu zahvaliti na Porinu, to je onda moja publika koja me već 55 godina vjerno prati i dolazi na koncerte koji nisu razvikani. Imao sam prošle godine koncert u HNK-u u Zagrebu. Napunili smo kazalište bez ikakve pompe. Samo kad se čuje da Ibrica ima koncert, moji samo idu za mnom.

Koji vam je pjesnik bio poseban izazov za skladanje?

Možda Cesarić i Trubač sa Seine, koji je na neki način uz Mačku i Jubi san vašu 'ćer najvažnija i najjača pjesma koju sam skladao. A da ne kažem da sam imao čast družiti se s pokojnim Cesarićem u Dubrovniku kad je bila jedna manifestacija povezana Prijekom, paralelnom ulicom sa Stradunom, kad je svaka ulica imala svojega pjesnika. U jednoj ulici bili smo Dobriša Cesarić i ja i tako smo se upoznali. Godine 1979. moj veliki prijatelj Ivo Vrdoljak dao mi je da skladam stihove Trubač sa Seine jer je Cesarić bio već teško bolestan i bilo je pitanje dana kad će nas napustiti. Spremala mu se već komemoracija i u sklopu toga trebala se izvesti i ta pjesma. Prvi put sam je izveo 15. prosinca, na svoj rođendan u današnjem Boogaloou, a dan poslije rođen je moj sin. Tu je pjesmu Cesarić posvetio A. G. Matošu, zato u naslovu ima Matoš u Parizu. Onako kako su oni svaki na svoj način doživljavali Pariz u svoje vrijeme, tako sam ga i ja u dva navrata, po pet i devet godina doživljavao na svoj. I danas kad pjevam tu pjesmu na svojim koncertima, šećem se svojim Parizom. Deset godina bila je to nezavisna himna naše dijaspore, tako da je dobila svoju povijesnu težinu.

Prije 55 godina prvi put ste sjeli na skaline. Kakav je to bio osjećaj?

Te, 1965. godine izišao sam iz vojske, a svirao sam kontrabas sa svojim bratom  Đelom koji mi je bio i ostao najveći uzor. Nisam imao „šoldi” u džepu, a htio sam ući u Labirint bar koji je preko puta mojih skalina. Nisu me pustili jer nisam imao novca da platim kartu. Uzalud sam ja iščupao kontrabas i što mi je brat Đelo. Uvijek sam imao svoju malu gitaru pod rukom, a kako volim istraživati akustične prostore,  točno znam kako moj stari grad, moj Dubrovnik u svakom kantunu i trgu zvuči. I onda sam onakav nikakav, jadan, sjeo na skaline i počeo svirati sam za sebe. I eto Božja providnost, ili što je to bilo, dolje je bio jedan ljubavni par i bio sam tako sretan da me netko sluša, da nisam sam. Onda su oni izrazili želju da dođem i sutradan jer će dovesti svoje prijatelje, pa sam ja došao sutradan, pa su došli prijatelji i tako je priča počela. A onda je jednoga dana gospođa Jagoda Buić, moja dobra vila u životu, srela Peru Gotovca na Stradunu i rekla mu: “Pero, molim te, idi večeras u ponoć na skaline, tamo svira jedan mladić, moglo bi od njega nešto bit'.” Sve ostalo je povijest.

Još svirate na skalinama, sad imate i raspored?

Svake godine, stalno, i u vrijeme rata bio sam na skalinama. Sad sam i s Gradom dogovorio da ćemo to staviti u zajednički program “Ulicama moga grada” pa će i opet dobiti na važnosti. Premda su meni skaline bile draže kad sam onamo odlazio slučajno. Ljudi su me znali čekati dva dana, mene nema pa se pojavim treći. Sad sviram utorkom i četvrtkom, a ako imam koncerte, onda pjevam u petak ili u nedjelju.

Nedostaje li vam stari Dubrovnik?

Shvaćam da svako vrijeme donosi svoje, ali ako smo mi ugostiteljstvo stavili ispred kulture, onda s narodom nešto nije u redu. Nekad je cijeli grad bio pozornica.

Na čemu trenutačno radite?

Na jednoj ludoj ideji koja će se realizirati u studenome. U Studiju Bajsić imat ću koncert koji će se zvati Ibrica i tamburica. Kao dijete sam svirao bisernicu u orkestrima škola i domova, tako da stvarno obožavam tamburu. Spremam to sa Sinišom Leopoldom, a suradnja je počela prije dvije godine kad sam pjevao Suzu za zagorske brege na Krapinskom festivalu. Vidio sam koliko stvari mogu s tamburom, da ona nije vezana samo za Slavoniju, nego da se na njoj mogu svirati i sevdalinke i dalmatinske pjesme, tako da spremamo obrade poznatih hitova. Tu će biti i moj Sonet za tamburu koji sam posvetio Slavoniji. To me jako veseli i sav sam u tome. Skidam tekstove, pišem harmonije, vježbam. A punim i ljetni kalendar.

Hrvatsko društvo skladatelja Državni zavod za intelektualno vlasništvo Stop krivotvorinama International Confederation of Societies of Authors and Composers

Vaš Internet preglednik je zastario! Preuzmite novi ili instalirajte Google Chrome Frame.