x

Pročitajte najnovije vijesti o djelovanju HDS ZAMP-a, zaštiti autorskih prava te vijesti iz svijeta glazbe.

May May: Moja glazba govori jezikom samopouzdanijim od mene

Iz aktualnog broja časopisa Cantus prenosimo razgovor s kantautoricom Mary May o glazbi, nastupima i svim onim stvarima koje se ne može uprijeti prstom...

Razgovarala: Antonela Marušić

Sve češće se na domaćoj nezavisnoj sceni pojave kantautori ili kantautorice sa zrelim i zaokruženim albumima prvijencima i odmah oduševe publiku i kritiku. Jedna od takvih je i Mary May, koja je prošle godine zabljesnula albumom Things you can't put your finger on. Sama svoj stil smješta u žanr folk americane, no treba biti precizan pa reći da se na nastupnom albumu, koji je u veljači uspješno koncertno predstavila u Močvari, može naći i popa, bluesa, pa čak i elemenata r'n'b-a. No pustimo žanrove, zanimaju nas važnije teme.

Kako je nastajao album Things you can’t put your finger on? Je li u pitanju materijal koji se „kuhao” i „dokuhavao” godinama ili je dinamika njegova nastanka bila drugačija?

Počelo je tako da sam, možda zvuči neobično, čula melodije i tekstove u glavi. U jednom trenutku počela sam ih snimati u mobitel, iako kad bi mi jednom melodija s tekstom prošla kroz glavu, nije bilo zaborava. Nabralo se tako više polugotovih ili potpuno gotovih pjesama, a ja nisam znala što bih s tim, niti sam išta htjela. Prijatelj, kojemu sam poslala jednu od pjesama, u nekom je društvu pustio svojim frendovima, a među njima je bio glazbenik i producent Mark Mrakovčić koji je rekao mojem prijatelju da mu se mogu javiti ako to želim snimiti. Tako je sve počelo. Nakon što me više prijatelja nagovaralo, otišla sam u studio i taj prvi put snimili smo Softest Tune. Kad smo završili, taj isti dan, nisam mogla vjerovati da ispred mene stoji pjesma koja je do tada bila samo ideja u mojem telefonu. Za mene poprilično nadrealno iskustvo. Svaki sljedeći posjet studiju bio je sve bolji, a onda sam se već i naviknula. Naučila sam zaista puno. Pred Markom mi nikad nije bilo nelagodno pjevati, iako u to vrijeme (početak 2016.) nisam pjevala ni pred najbliskijim prijateljima. Materijal je postojao i prije nego što sam ušla u studio, ali neke pjesme su nastale nakon što smo počeli snimati. Svakako, svaka je pjesma snimljena otprve, u tom jednom posjetu studiju, sve što smo dalje radili bile su sitne preinake, ali bez velikih pomaka. Htjeli smo zadržati sirovu emociju koja se pojavila svaki put kad smo se našli.

Koji je tvoj glazbeni background i obrazovanje, a tko su osobe, umjetnici/ce koje su na tebe utjecale – vokalno, glazbeno, umjetnički?

Završila sam osnovnu i srednju glazbenu školu, instrument violina, ali nakon mature, dobrih 12 godina nisam se bavila glazbom. Ona je sama počela izlaziti iz mene tek prije nekoliko godina. Što se tiče utjecaja, teško mi je nešto izdvojiti jer utjecajem smatram sve što sam ikad čula i vidjela, osjetila, svjesno i nesvjesno... Mogu reći da sam slušala, a i dalje slušam, raznolike glazbene žanrove, a općenito, ne smatram se nekim velikim poznavateljem glazbe. Čak ni većinu meni jako dragih glazbenika nisam temeljito preslušala, 'prošla' sav njihov materijal. Ponekad mi je dovoljna jedna pjesma, na temelju koje netko dobije kredibilitet u mojim očima. Teško mi je to bolje opisati. Mogla bih sada navoditi imena, naravno, ali možda bolje ostaviti malo praznine da se sama popuni...

Premda nema ni godina dana da si objavila prvi singl, izvana se već može steći dojam da si brzo osmislila svoju kantautorsku javnu osobnost: profil na Facebooku i mrežna stranica odaju osobu koja zna i želi prilično ambiciozno predstaviti svoj glazbeni rad. 

Moram reći da nisam osmislila nikakvu osobnost – kad sam „izbacila“ prvu pjesmu, u travnju 2018., bila sam nasmrt preplašena od izlaženja u javnost i htjela sam što više sačuvati anonimnost.

U posljednjih pet-šest godina pojavio se veći broj autorica i kantautorica na nezavisnoj glazbenoj sceni. Može se reći da pripadaš nekom drugom valu kantautorica i glazbenica koje su se pojavile nakon Nine Romić, Dunje Ercegović, Irene Žilić i ostalih. Koliko je na tebe utjecala njihova pojava?

Do unatrag godine dana bila sam poprilično neaktivna sudionica naše glazbene scene – ne slušam radio, nemam TV, nisam pratila glazbene portale... Sve informacije o našoj glazbenoj sceni uspješno su me zaobilazile, jednostavno sam gravitirala stranoj produkciji i nisu me zanimali domaći autori, jer se nisam ni susrela s nečim što me zainteresiralo, a kažem – prilika za susret bilo je malo.

Prvi uvid u domaću scenu bila je glazba dvaju naših bendova – She Loves Pablo i Muscle Tribe of Danger and Excellance za koje nisam mogla vjerovati da su domaći bendovi te glazba Lovely Quinces – negdje sam čula njezinu pjesmu Tide i zaljubila se. Kad sam počela raditi i objavljivati vlastitu glazbu, počela sam se intenzivno susretati s glazbom drugih aktera/ica scene i upoznavati je... Tako da je za mene to sve također dosta novo i svježe, što je sjajno, jer odjednom imam cijeli novi bazen odlične glazbe iz kojega mogu izvlačiti što mi odgovara...

Tvoja pojava na sceni u nekim elementima podsjeća na vrijeme kad se prije pet godina pojavila Dunja Ercegović s projektom Lovely Quinces i prvim singlom Wrong House: obje ste dočekane sa superlativima, obje s materijalom pjevanim na engleskom jeziku i obje s vrlo zrelim debijima. Što misliš o toj paraleli?

Smatram to velikom čašću. Dunja je bila dosta mlađa od mene kad je plasirala materijal koji je, slobodno mogu reći, svjetske klase i apsolutno joj se divim. Sve što je radila nakon toga bilo je također vrijedno divljenja. Mislim da je sjajna umjetnica, a pokraj nje se osjećam kao mali, neiskusni miš. Kako god, moja glazba govori jezikom samopouzdanijim od mene, tako da si dajem za pravo i nositi ponosno tu usporedbu s njom, ali i stajati na nekom svojem mjestu koje je ipak samo moje i tu dati najviše što mogu.

Idu proljeće i ljeto, plodno doba za nastupe uživo. Jesu li već počeli stizati zanimljivi pozivi na festivale? Koliko si spremna aktivno „prašiti“ po obali i kontinentu sljedećih mjeseci?

Imamo već puno dogovorenih koncerata, po festivalima najviše, od njih je zasad poznat samo Šakan festival u Brelima, tako da mogu samo to spomenuti. Uz to planiramo koncertno popratiti izlazak albuma i predstaviti ga publici, već stečenoj i novoj. Uživo sviram s fantastičnim glazbenicima – Luka Čapeta na gitari, Borko Rupena na bubnjevima i Marin Živković na saksofonu. Oni su mi velika radost i osvježenje jer je album zaživio novim životom, jako se veselim i takav novi zvuk predstaviti ljudima. Uz to smo postali i divni prijatelji, toliko dugo sam čekala da se bend oformi i danas kad gledam s kim imam čast svirati… stignu me emocije (smijeh).

Hrvatsko društvo skladatelja Državni zavod za intelektualno vlasništvo Stop krivotvorinama International Confederation of Societies of Authors and Composers

Vaš Internet preglednik je zastario! Preuzmite novi ili instalirajte Google Chrome Frame.