Linda Uran - ime koje obećava
Iz posljednjeg broja Cantusa prenosimo razgovor s mladom autoricom Lindom Uran, dobitnicom stipendije "Rudolf i Margita Matz" kojom prema oporuci supružnika Matz raspolaže Hrvatsko društvo skladatelja...
Razgovarala: Ivana Jurenec
Linda Uran mlada je glazbenica pred diplomom iz primijenjene kompozicije na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Autorica je zanimljivog opusa, u kojemu su klasične skladbe, ali i one za kazališne predstave, emisije na Trećem programu Hrvatskoga radija i za animirane filmove. Jedna je od rijetkih autorica čija su sva dosad skladana djela i izvedena, a osvojenim nagradama i priznanjima odnedavno može pribrojiti i stipendiju Fonda Rudolf i Margita Matz, koju zahvaljujući oporuci bračnog para svake godine dodjeljuje Hrvatsko društvo skladatelja. Bio je to povod za razgovor.
Kad vam se javila želja za stvaralačkim radom?
Osnovnu i srednju glazbenu školu završila sam u Rijeci, i to dva odjela – teorijski te za solo pjevanje u klasi profesorice Ariane Bossi. Iz predmeta Harmonija nisam imala najvišu ocjenu, no oduvijek sam voljela sjediti za klavirom i istraživati neobične harmonijske spojeve. U osnove kompozicije usmjerila me tadašnja profesorica iz harmonije, zadajući nam razne kreativne zadatke. Bila sam kao spužva i sve sam upijala od svih profesora. Zapravo sam tek sad svjesna koliko sam mnogo znanja dobila u Glazbenoj školi Ivana Matetića Ronjgova Rijeka. U pauzama između satova, mi učenici okupljali smo se redovito oko klavira. Iako sam u tim prilikama voljela improvizirati, o skladanju nisam razmišljala sve do 4. razreda srednje škole, kad smo morali dirigirati dječjim zborom. Za tu sam priliku skladala djelo Proljetna kiša za troglasni dječji zbor, dvije violine, violončelo i glockenspiel. Prije izvedbe djelo nisam htjela pokazati nijednom profesoru, jer sam ih željela iznenaditi zainteresiranošću za skladanje i sudjelovanje u interpretaciji vlastitog djela. Međutim, izvedba nije bila na razini kojoj sam se nadala. Bila sam razočarana i nisam više htjela skladati, no neki profesori koji su čuli djelo, prepoznali su moje ideje kao dobre i odgovorili me od odustajanja od stvaralačkog rada.
Zašto ste se odlučili baš za studij primijenjene kompozicije?
Odrastala sam igrajući videoigrice i gledajući crtiće (Tom i Jerry, Pink Panther i Dexterov laboratorij). Osim što su vizualno zanimljivi, njihova me je glazba intrigirala toliko da i danas znam sve jingleove napamet. I sama sam zadržala nešto dječje u sebi i još uvijek promatram svijet u šarenim i kričavim bojama. Imala sam priliku raditi glazbu za crtiće i kazališne predstave za djecu. Za razliku od odraslih koji nerijetko ne žele izravno reći što misle, djeca su vrlo iskrena i zato volim skladati glazbu za njih, ali i općenito za kazalište. Budući da sam maturirala i solo pjevanje, pozornica mi je bliska, povremeno se bavim i sinkroniziranjem crtića, a jednako me zanimaju i videoigrice te radio kao medij. Budući da sam željela raditi kao profesorica, nakon mature upisala sam studij glazbene pedagogije na Muzičkoj akademiji u Zagrebu i odmah sam se javila profesoru Zlatku Tanodiju, jedinom profesoru studija primijenjene kompozicije, koja mi omogućuje da ostvarim svoje profesionalne želje.
Kako je raditi s profesorom Tanodijem?
Odlično! Imamo lijep odnos, uvijek mi daje korisne savjete i konstruktivnu, ali objektivnu kritiku. Povremeno se i razilazimo u mišljenju, odnosno u pogledu na određene skladateljske aspekte. No ubrzo shvatim da je bio u pravu. Mislim da su takve rasprave i razmjene mišljenja zdrave za mladog čovjeka i da za vlastiti razvoj ipak treba slušati profesore. U svakom slučaju, na nastavu dolazim s veseljem jer znam da ću naučiti nešto novo.
Koliko se razlikuje primijenjena od klasične kompozicije?
Ne previše. Princip je isti, imamo iste zadatke, ali još dodatno pohađamo kolegij tehnike primijenjene kompozicije, koji se održava u studiju za računalom. Koristeći program za glazbenu produkciju, učimo skladati elektroničku i primijenjenu glazbu za određeni medij - kazalište, televiziju, radio... Kolegij mi nije pretežak, jer sam na tom području već imala predznanje i iskustvo. Također, studio nam je dostupan mnogo češće nego studentima klasične kompozicije, što je izvrsno. Bez obzira na odabrani smjer, smatram da je vrlo važno da skladatelj u 21. stoljeću osim skladanja glazbe za klasične instrumente i sastave, zna skladati glazbu i za neki televizijski ili radijski oglas. Za svoj studij općenito mogu reći da sam njime zadovoljna. Susrela sam se sa zanimljivim projektima, naučila mnogo o skladanju, ali i organizaciji i produkciji, koji su nezaobilazan dio posla svakog skladatelja.
Odakle crpite inspiraciju i kakav je vaš stvaralački proces?
Inspiracija dolazi s radom i motivacijom. Na skupnoj nastavi jedan nam je profesor rekao da nam neće anđeo sletjeti na rame i otpjevušiti melodiju, nego da ideje dolaze dok radimo. Uvijek sjednem za klavir i istražujem, a kad iz toga nastane neka zanimljiva tema, zapišem je, razradim i tek tad upisujem u kompjutor. Znam svirati i gitaru, pa ako radim zabavnu ili primijenjenu glazbu, npr. oglas za auto, zamislim rock-glazbu, koju sama izvedem i snimim te dalje obrađujem.
Utječe li i kako na vaš rad činjenica da ste maturirali solo pjevanje?
Rekla bih da utječe, u smislu da smatram da je glazba emocija i trenutak i da je važno da skladatelj bude sposoban prenijeti i interpretirati svoje djelo publici. Sama sam bila pjevačica prije nego skladateljica i sjećam se da sam imala razdoblje u kojem zbog brojnih studijskih obaveza nisam pjevala pa je to utjecalo na mene i kao skladateljicu. Godinu dana nakon mature u Umjetničkoj školi Franje Lučića u Velikoj Gorici u klasi Zrinke Posavec vratila sam se vježbanju pjevanja i nastavila sam privatno raditi s profesoricom Dubravkom Krušelj Jurković. Često nastupam, primjerice, praizvela sam skladbu Druga priča za sopran i elektroniku svojega profesora Zlatka Tanodija na Glazbenoj tribini u Opatiji 2016. Osim toga, na koncertima održanim u sljedeće dvije godine praizvela sam nekoliko svojih solo pjesama skladanih na tekstove hrvatskih pjesnika. To je dio zbirke od sedamnaest pjesama, posvećenih mojoj profesorici pjevanja Ariani Bossi. Zbirku će ove godine objaviti Ustanova Ivan Matetić Ronjgov.
Znači li to da se smatrate više solo pjevačicom nego skladateljicom?
Ne. Ne volim se kategorizirati niti se svrstavati u „ladice“. Ne bih rekla da sam samo skladateljica niti da sam samo solo pjevačica. Smatram se glazbenicom koja uživa u onome što radi, voli biti na pozornici i ljudima prenijeti autorsku ideju, ono što mislim i osjećam. Nije to ništa novo, skladatelji su nekad redovito izvodili vlastita djela, a danas ta praksa i nije tako česta pa smatram da svoju skladateljsku djelatnost mogu oplemeniti i začiniti tajnim sastojkom - pjevanjem.
Koje biste dosad ostvarene projekte ili suradnje izdvojili kao najvažnije?
U povodu 90. obljetnice Hrvatskoga radija, urednica Dramskog programa pozvala je mene i kolegu Filipa Horvata da skladamo glazbu za potrebe emitiranja obljetničkih emisija. Osim što smo gostovali u emisiji Ars acustica Trećega programa Hrvatskoga radija i dali intervju, tom se prilikom izvela moja skladba Začarani krug za elektroniku. Shodno tome, sljedeće godine, 2018., okušala sam se i u skladanju glazbe za kazališnu predstavu radiodramskog karaktera Tri praščića – selidba na Jadran u režiji autora Mire Čabraje. Bio je to veći projekt ostvaren u malo vremena. Sva glazba i dijalozi bili su nasnimljeni na vrpcu, a predstava se izvodila prošle godine u Centru za kulturu Trešnjevka te u ljetnim mjesecima u mnogim mjestima na obali. Svakako bih izdvojila autorsku glazbu koja se koristila u plesnoj predstavi Igra. Bio je to zajednički projekt Muzičke akademije, Akademije dramske umjetnosti i Tekstilno-tehnološkog fakulteta, a za autorski rad dobila sam Rektorovu nagradu.
Osim glazbe za pozornicu, izdvojila bih Pustolovine malog puha za puhački kvintet. To je pobjednička skladba u kategoriji Mladi skladatelji na natjecanju Il Volo di Pegaso, održanim u Rimu 2018. godine. Iste godine moja klavirska skladba Toccata Folkata ušla je u najboljih dvanaest skladbi na Bartókovu svjetskom natjecanju u Budimpešti. Glavni motiv djela je interval male terce, a moglo bi se reći da je ono neobičan spoj folklornog izričaja i rock-glazbe. Sama sam skladala teme u folklornom stilu, a u srednjem dijelu pojavljuje se dvostruka fuga na napjev Ča je more. Djelo sam skladala na poticaj pijanista Matea Žmaka, koji je dobio ugovor s uglednom diskografskom kućom Deutsche Grammophon za snimanje CD-a.
Nakon tako bogatog iskustva na različitim područjima, što pripremate za diplomski rad?
Za diplomski rad pripremam glazbu za operetu, odnosno glazbenu komediju #Priležnici. Priču sam osmislila uz pomoć brata, prijatelja i libretistice Dorotee Šušak. Uzeli smo postojeće likove iz opera Mozarta, Verdija, Bizeta i Čajkovskog (Don Giovanni, Figaro, Dorabella, Violetta, Carmen i Evgenij Onjegin), izvukli ih iz njihova konteksta i smjestili u 2019. Želja nam je prikazati njihove karaktere, način ponašanja i razmišljanja u ovo vrijeme uz tehnologiju i današnje plitko i otuđeno društvo. Libreto i glazba odavno su gotovi, u tijeku intenzivne probe, a osim scenografije imat ćemo i videoanimacije. Odabrala sam manji simfonijski orkestar, zbor i šest solista, bit će dosta smiješno i groteskno, no unatoč tome, predstava će prenijeti dublju poruku. Praizvedba će biti u srpnju u Kazalištu Komedija, a u solističkim ulogama pojavit će se studenti Akademije: Lucija Jelušić, Emilia Rukavina, Jurica Jurasić Kapun, Matic Zakonjšek, Davor Nečak i ja. Orkestrom sastavljenim od studenata ravnat će mlada dirigentica Barbara Kajin. U današnje vrijeme kultura bi nam trebala biti glavno sredstvo borbe protiv korupcije, jer je upravo kultura ta koja odgaja, oplemenjuje i razvija kritičko mišljenje.
Planovi za budućnost?
U bliskoj budućnosti planiram daljnje usavršavanje na područjima u kojima sam dobra, možda i u vidu studija solo pjevanja. Skladat ću djela za glas i razne sastave, koje mogu sama izvoditi, otići na neki masterclass, a ovoga ljeta nastupat ću u Kazalištu Ulysses, kao članica ansambla u predstavi Shakespeare ljetne noći – varijacije, u režiji Lenke Udovički. Nakon diplome nadam se poslu profesorice u glazbenoj školi. Oduvijek mi je bila želja baviti se pedagoškim radom; to je zahtjevan posao, ali donosi posebno zadovoljstvo. Od svega, najviše se vidim na pozornici, kao interpretkinja svojih djela, ponajviše glazbeno-scenskih.
Na kraju nas zanima što vam znači stipendija Fonda Rudolf i Margita Matz?
Za stipendiju sam saznala prije nekoliko godina i odonda sam čekala da sazrem kao skladateljica i da moja djela dobe na težini. Stipendija mi znači priznanje velikih skladatelja i da se moj rad cijeni u krugu akademskih glazbenika, posebno žirija koji čine Sanja Drakulić, Dalibor Bukvić i Zoran Juranić. Sad sam se uvjerila u to da su moji srednjoškolski profesori koji su me poticali na skladanje bili u pravu. Dobiveni novac potrošit ću na usavršavanje sebe kao skladateljice, ali i na opremanje vlastitog studija kako bih imala slobodu i sve uvjete za daljnji skladateljski rad na području klasične i primijenjene glazbe.
