x

Pročitajte najnovije vijesti o djelovanju HDS ZAMP-a, zaštiti autorskih prava te vijesti iz svijeta glazbe.

Matej Meštrović: Moj cilj je Grammy!

Skladatelj, pijanist i dobitnik HDS-ovog natječaja International, Matej Meštrović, predstavit će svoj album "3 Rhapsodies for Piano and Orchestra" na ekskluzivnoj promociji u zagrebačkoj Laubi, 12. ožujka. U organizaciji HDS-a i službe ZAMP te partnersku potporu Motovun Film Festivala, posjetitelji Laube prisustvovat će i premijeri videa za "Dunavsku Rapsodiju" čiji je redatelj upravo Meštrović!

Dan ovog talentiranog i svestranog umjetnika trebao bi trajati bar 50 sati da stigne sve što je naumio i planirao. No, i u ovom običnom 24-satnom, uspjeli smo nakratko uhvatiti Mateja i saznati više o bogatoj glazbenoj godini iza njega...

Pred nama je, 22.ožujka, svjetska premijera albuma „3 Rhapsodies For Piano And Orchestra“ kojeg si snimio sa Zagrebačkom filharmonijom. Kako je teklo to snimanje s obzirom na logističku zahtjevnost tog projekta? Tko je tim koji je radio na izdanju?

Ovo je doslovce prvi projekt u mom životu da sam za njega radio samo dvije stvari: pisao note i vježbao klavir! Dirigent Miran Vaupotić i izdavač su mi, kao producenti, organizirali apsolutno sve! Ja sam poslao partiture i dionice te došao u Lisinski na termine snimanja. Tako bi trebalo biti uvijek, iako svi znamo koliko to, na žalost pogotovo kod nas u Hrvatskoj, nije moguće. No, PARMA Recordings inzistira na tome da njihovi umjetnici samo misle na glazbu, a ostalo je njihova obaveza i briga.

Realizaciju cijelog projekta od početka prati i Hrvatsko društvo skladatelja svojom financijskom i logističkom potporom...

Podrška koju sam dobio od HDS-a i ZAMP-a je pokrenula čitav projekt dajući mi vjetar u leđa. Upravo zahvaljujući natječaju “International” i potpori u iznosu od 150 tisuća kuna, moj izdavač PARMA Recordings uložio je svojih dodatnih 25 tisuća dolara u projekt “3 Rapsodije”. To je ozbiljan novac koji je mene, kao profesionalca, pijanista i kompozitora, potaknuo i pružio mi veliku nadu. Kad postoji zaista kvalitetan projekt, on je kao takav i prepoznat od struke. No, da budemo iskreni, u ovom slučaju svi smo na dobitku, a to je moja formula po kojoj čitav život neumorno radim. HDS i PARMA Recordings dobili su projekt koji je izniman, Zagrebačka Filharmonija dobila je CD koji je prvi službeni CD Filharmonije za američko tržište ikada u povijesti Filharmonije, a ja sam dobio projekt iz snova i već sada prvu kritiku u Americi, koja kaže: „Mateja Meštrovića možemo nazvati hrvatskim John Williamsom...“.

U Laubi, 12.3., gledamo premijeru „Dunavske rapsodije“ na filmskom platnu. Ovaj put si, osim za glazbu, zadužen i i kao redatelj. O čemu se točno radi i na koji način si odlučio prikazati to djelo?

Budući da iza sebe imam nebrojene nagrade kao redatelj za vlastite video filmove, niti malo mi se nije bilo teško odlučiti napraviti video za prvi stavak Dunavske Rapsodije s kojim i počinje čitav CD. Glazba je ritam, video je ritam. Sve je ritam. Vjerujem da mnogi od nas slušajući glazbu zatvorenih očiju, ispred sebe vide neke slike, boje, odlutaju u maštu. Spot koji sam radio upravo je takav. Pokušao sam na jedan moderan način prikazati Dunav, rijeku koja je moćna, ali koja je i nježna. Veliki izazov mi je predstavljala činjenica da taj stavak traje gotovo 8 minuta, što je za video formu iznimno dugačko. No, apsolutno sam uvjeren da će se spot mnogima svidjeti jer su kadrovi, montaža, animacije, ali i glazba stvarno sjajni (smijeh). Ovdje moram iskoristiti priliku i zahvaliti brojnim partnerima koji su mi pomogli u realizaciji spota: HTZ, TZZG, Grad Zagreb i Hrvatska liga protiv raka.

Tvoj glazbeni život posljednjih se mjeseci vrti oko 3 rapsodije, Dunavske, Kineske i New England, koje su zaživjele svaka svojim životom – što povezuje ta tri kontinenta i čime je svaki od njih zaslužio rapsodiju?

Smatram da samo snimiti CD nije projekt, a tu često puta ljudi griješe, jer snime CD i govore: imam projekt. Drugim riječima, projekt treba imati puno veću priču, treba uvijek stremiti tome da sve bude zaokruženo. Danas se traži proizvod! 3 Rapsodije nastajale su u mojoj glavi nešto više od godinu dana, sve sam skupa započeo s idejom: želim napraviti veliki projekt za klavir i orkestar. Dunavsku Rapsodiju napisao sam prvu, kao četverostavačnu kompoziciju koja traje 30 minuta. Dunav protječe kroz 13 zemalja EU i želio sam sve to zajedno prikazati kroz glazbu. Jer glazba, pogotovo instrumentalna, govori univerzalnim jezikom i glazbom možemo povezati čitav svijet.

Nakon Dunavske, krenuo si na glazbeno putovanje ostatkom svijeta...

Upravo u tom povezivanju nakon Dunavske, napisao sam Kinesku Rapsodiju, kao narudžbu Zagrebačke Filharmonije za koncert “Kineska Nova Godina” prošle godine u velikoj dvorani Lisinski. Na tom koncertu svirali su 4 vrhunska solista iz Kine na njihovim tradicionalnim instrumentima sa Zagrebačkom Filharmonijom i meni je pripala čast napisati 12-minutno djelo za sva 4 solista, Filharmoniju i klavir. I na kraju, budući da sam ekskluzivni PARMA Recordings umjetnik, odlučio sam treću rapsodiju posvetiti upravo svom izdavaču koji je smješten u Americi, u državi New England. Na taj način, zaokružio sam jedno veliko orkestralno putovanje, s tradicijskim instrumentima iz Hrvatske, Kine doputovavši sve do Amerike. Drugi stavak New England Rapsodije, “Poco a poco”, napisao sam s 19 godina i već tada imao viziju kako će taj stavak jedan dan biti drugi stavak mojeg koncerta za klavir i orkestar. Nakon 30 godina, dočekao sam taj dan!

Što priželjkuješ od američkog izdanja albuma?

Jedan od naših ciljeva je nominacija za Grammy!

Od našeg posljednjeg razgovora prošlo je godinu dana - u tom periodu, između ostalog, održao si i nastup u glasovitom Carnegie Hallu. U kakvom ti je sjećanju ostao taj nastup i koje lekcije i nosiš sa sobom iz New Yorka?

Lekcija broj 1: vrijeme strahovito brzo prolazi. Šalu na stranu, ono što moram istaknuti jest činjenica je da sam u Carnegie Hallu nastupio kao pijanist i kao kompozitor te da sam tamo imao praizvedbu “Dunavske Rapsdoije” za klavir i orkestar, kao jedini hrvatski kompozitor u povijesti koji je u toj prestižnoj dvorani imao praizvedbu. Iskustva su senzacionalna, a poruke koje iz njih mogu izvući vrlo su jednostavne: rad, rad i samo rad.

Iza mene je 45 godina da svaki dan živim i radim glazbu. Carnegie Hall nije došao preko noći, naprotiv, iza mene su tolike neprospavane noći da ih ne mogu nabrojati. No poruka je veoma jasna: sve se može, samo treba živjeti glazbu!

Sam nastup u poznatoj dvorani je bio posebno živopisno iskustvo...

Dvije anegdote iz Carnegieja: na generalnoj probi, tri sata prije koncerta, pukla mi je žica na klaviru! Organizatori su ostali u čudu budući da se radi o Steinway klaviru, no reagirali su sa osmijehom i zaključkom da u posljednjih desetak godina nisu imali slučaj da je nekome pukla žica na klaviru tamo u toj dvorani. Moj producent, Bob Lord, odmah mi je dao nadimak “The Stringbreaker” i rekao: “Tako se treba zvati tvoj slijedeći solo album - The Stringbreaker”. Nakon koncerta, organizator mi je poklonio tu strganu žicu i ona čeka trenutak da se nađe na naslovnici mojeg budućeg solo klavirskog CD-a.

Druga anegdota: dva mjeseca prije Carnegieja imao sam praizvedbu “Kineske Rapsodije” sa Zagrebačkom Filharmonijom u Lisinskom kojom je ravnao maestro Jonathan Griffith. Na kraju koncerta, maestro Griffith, 4 solista iz Kine i ja izlazili smo nekoliko puta na poklon, a ja sam za tu priliku pripremio selfie stick bez da sam to ikome najavio. Za vrijeme poklona, iznenadio sam i maestra i soliste uzevši selfie stick i napravio nekoliko selfija sa svima njima. To se toliko svidjelo maestru da je, po povratku u New York, on kao organizator mojeg nastupa u Carnegie Hallu od njih tražio i dobio posebnu dozvolu da na pozornici nakon nastupa smijem napraviti selfie. To sam i učinio!

I dalje si, uglavnom, i umjetnik i manager i roadie i vozač i tehničar za svoje projekte. Kako to u praksi izgleda? Kakva iskustva imaju tvoji inozemni kolege te što hrvatska kulturna i kreativna industrija može naučiti od njihovog primjera?

Otkad sam postao ekskluzivni umjetnik PARMA Recordingsa, sve manje i manje sam roadie, a sve više i više pišem glazbu i vježbam klavir. Ovog ljeta imao sam turneju po Kini sa svojim trijom Expresto u kojem sviraju Kristina Bjelopavlović i Borna Šercar. Obišli smo 11 gradova po Kini, rasprodali više od 10 tisuća ulaznica. Ono što hrvatska kulturna i kreativna industrija trebaju je svesti administraciju na minimum! Da se nas kreativce potakne da radimo, ako želimo svirati na Marsu da nam se to i omogući, a ne da nas gleda kao da smo s Marsa pali. Ne zaboravimo da je da udruga Dunav Art dvije godine pokušavala pronaći model da se Dunavska Rapsodija izvede u Vukovaru, a s druge strane PARMA Recordings je, nakon što sam im poslao note, za mjesec dana organizirala svjetsku praizvedbu u Carnegie Hallu!

Koliko si upoznat s nedavnim izglasavanjem EU Direktive o autorskom pravu? Kako očekuješ da će se ona odraziti na tebe i tvoje kolege autore?

Mislim da je uvijek novac u pitanju, a novac nas sve koči u kreativnom razmišljanju. Ja ne stvaram muziku radi novca nego radi muzike. I što se mene tiče, svirao bih svaki dan, svugdje i besplatno.

Za kraj, što za tebe priprema 2019. godina, imaš li već neke konkretne planove?

Imam vrlo jasne planove, obaveze, kalendar stvaranja i pisanja glazbe za slijedeća 3 albuma do 2021.

Hrvatsko društvo skladatelja Državni zavod za intelektualno vlasništvo Stop krivotvorinama International Confederation of Societies of Authors and Composers

Vaš Internet preglednik je zastario! Preuzmite novi ili instalirajte Google Chrome Frame.