x

Pročitajte najnovije vijesti o djelovanju HDS ZAMP-a, zaštiti autorskih prava te vijesti iz svijeta glazbe.

Berislav Šipuš: Životna priča o slobodi duha

Iz novog Cantusa prenosimo intervju Martine Bratić s Berislavom Šipušem povodom autorovog 60. rođendana...

O Berislavu Šipušu zna se već mnogo. Skladatelj, dirigent, osoba širokih svjetonazora i mnogih inozemnih iskustava „u cipelama“; autor koji se svega proživljenog ne boji „prisjetiti“ ponovno, u svojim skladbama koje uvijek pričaju neku priču i koje uvijek, ali baš uvijek, posvjedoče o lepršavosti i slobodi duha koje se, ni kao stvaralac, neće i ne treba odreći.

Uz obilježavanje šestoga desetljeća života, s Berislavom Šipušem razgovarali smo o počecima, umjetnosti, nadahnuću, ali i o politici, autorskom i pedagoškom radu te o najbližim ljudima bez kojih, kako sam kaže, danas ne bi bio tu gdje jest.

- Berislave, radeći ovakve velike, „životne“ intervjue, nisam se ni sama uspjela otrgnuti nekoj zadanoj formi započinjanja s prošlošću. Ispričajte nam o onoj dubljoj, intimnijoj strani svojih skladateljskih početaka.

Moji su se glazbeni počeci počeli nazirati usporedno s gimnazijom, u trećem razredu, kad sam ponovno poželio ići u glazbenu školu. To je svesrdno podupirala moja baka Marija.

Upisao sam teorijski smjer u Glazbenoj školi Pavla Markovca, a kao mladi gimnazijalac počeo sam slušati i neke posebne „muzike“ – preko Boba Dylana, Led Zeppelina, Uriah Heep ili grupe Yes. Jedno od najživljih sjećanja koje mi je otkrilo taj pravi glazbeni svemir bio je nastup Chicka Coreae s njegovim Return to Forever u Lisinskom 1973. ili 1974. Počeo me opsjedati taj prog rock i sve me to počelo nekako gurati u smjerove da razmišljam o tome što želim biti, a htio sam biti svašta (smijeh). Od nekog jazza, fusiona, prog rocka ili ideje da budem novi Prokofjev, Bartók ili Emerson. Bio je to neki dvostruki život, mogu reći. Svirao sam gitaru sa svojim dečkima, izvodili smo Dylana, Cata Stevensa..., a u to sam vrijeme počeo i pisati. Te je moje prve skladbe pratio i moj stric, Krešimir.

- Čini se da su počeci bili obilježeni mnogim željama i neodlučnošću. Što je dovelo do odluke o profesionalnom bavljenju glazbom?

Zapravo me stric uputio da se javim Stanku Horvatu. Tada sam već maturirao na gimnaziji, a glazba još nije bila spremna da bih išao na prijemni iz kompozicije. Nakon dvije godine studija povijesti i povijesti umjetnosti, shvatio sam da je glazba ono čime se želim baviti. Nisam, doduše, znao hoće li to biti dirigiranje, kompozicija ili teorija. Mamu je to sve bacilo u laganu depresiju, dok je tata to samo potiho podupirao.

Dosta sam dobro svirao klavir i počeo sam raditi u Baletu HNK-a u Zagrebu kao pijanist-korepetitor. S Horvatom sam se pripremao za prijemni, a za teoriju me pripremao pokojni Marko Ruždjak, da bih 1981. počeo studij kompozicije. Moji su profesori, to moram reći, bili izvrsni, i ja i dandanas profitiram od njihova znanja. To su, između ostalih, Klobučar, Horvat, Radica, Parać, Nonveiller, Kempf... Taj je studij bio zaista dobar temelj za dalje i na to sam mogao nadograđivati, kao i parirati kolegama u inozemstvu.

- Glazba je, vjerujete, bila prava odluka?

Svakako. Bilo je to brzo i dramatično razdoblje, ali mislim i da su neki trenuci kod mladih ljudi – ti emotivni lomovi - bili presudni da odem u umjetnost, odnosno, glazbu. Kao gimnazijalac pisao sam i pjesme i sastave; moja pokojna razrednica iz hrvatskoga gurala me da postanem pisac, a i danas me progoni ideja da napišem knjigu. Neki tip skrivene autobiografije. Volio bih pisati o ljudima, ljubavi i istini. Možda će doći i taj trenutak. 

- Koliko je poticajna bila vaša obiteljska situacija da krenete u smjeru stvaranja?

Tu su, prije svega, važni moj otac Velimir i moj stric Krešimir. Moj je otac bio baletni plesač i, zanimljivo, nikad me nije htio gurnuti u ples. K tomu je dobro svirao klavir i rog.

Njegov mlađi brat, moj stric Krešimir, završio je Akademiju, ostvario fantastičnu karijeru, a bio je i beskrajno talentiran za slikanje. Djed je, pak, bio doktor prava i odličan bariton. Ukratko, to je bila inspirativna obiteljska situacija koja je meni kao mladiću, gimnazijalcu, dala veliki poticaj. Nakon očeve smrti pronašao sam mnogo tekstova: drama, romana i novela, koje je on pisao kao mladić. O tome dotad ništa nisam znao.

- Dakle, ta „muška“ strana obitelji bila je ključna?

Za te početke svakako, ali ženska je potpora u kasnijem razvoju imala glavnu ulogu. Uz majku, tu su i druge žene, vrlo važne osobe, uz koje sam odrastao u svakom smislu. To su Sanja, majka moje prve kćeri Irje, ključna potpora pri odluci da studiram glazbu. Zatim Danijela, izvrsna interpretkinja nekih mojih skladbi i velika inspiracija. Gorjana, kao stijena čvrsta i stabilna, mama naše male Lucije Ane. Naravno, obje moje kćeri moje su nepresušno nadahnuće.

Bilo je i prelijepih osoba koje su me neko vrijeme pratile na mojim životnim postajama, a mogu priznati i da se mnoge nalaze u mojim skladbama. Bez tih susreta, bez takvih osoba, bez njihove ljepote i osjećaja, puno moje glazbe ne bi nikad nastalo.

- Koja su to inozemna iskustva koja su vas formirala?

Mogu reći da je ključan opet bio jedan početak. Susreti muzičkih akademija Jugoslavije, održavani svake godine u drugom gradu, te su se 1981. ili 1982. održavali u Ljubljani, gdje Maja Petyo prvi put javno svira mojih Pet stavaka za klavir. To je bilo važno iskustvo, jer ja tada prvi put slušam svoju glazbu, sjedeći u maloj dvorani u Cankarjevu domu. Tamo slušam i druge kolege, profesore, njihove skladbe... To je bilo formirajuće za mene, takve situacije u kojima se bruse kriteriji, ukusi, stječe spoznaja o tome što je dobra glazba, a što nije tehnički dobro.

Slijede Udine, a zatim Pariz, što mislim da je bila ključna situacija u kojoj mi je postalo jasno da bi glazba koju sam do tada pisao – mogla biti neka vrsta profesije za mene. Jer ja do tada to, iskreno ću reći, nisam znao ili potpuno osjećao.

- Je li bilo teško otrgnuti se od sigurnosti koju nudi „tvoja“ zemlja, „tvoj“ profesor i „tvoji“ ljudi?

Nije bilo jednostavno. Profesor Horvat bio je taj koji me doslovno odgurnuo od sebe, jer je moja ideja i želja bila magistrirati kod njega. On je bio taj koji je rekao: „Ideš. Ja te više nakon deset semestara ne želim gledati, a red je da i ti to isto kažeš.“ (Smijeh.) „Vrijeme je da odeš i vidiš kako to drugi rade.“

To je bilo i pozitivno i potrebno. Čekalo me, dakle, daljnje školovanje u Strasbourgu, kod François-Bernarda Mâchea.

- To se, međutim, nije dogodilo?

Točno. Život ti nekako posloži stvari kako i ne slutiš (smijeh). Na svojim redovitim „gažama“ u Primoštenu, gdje sam korepetirao na ljetnoj baletnoj školi Ane Roje i Oskara Harmoša, upoznao sam jednog očeva bivšeg kolegu koji se, nakon Zagreba, zaposlio kao plesač u milanskoj Scali. On me obavještava o hitnoj situaciji - Scala traži korepetitora koji poznaje repertoar. Pazite, ja tada radim kao producent u Lisinskom, počinje moja pedagoška karijera, a postajem i šegrt Horvatu i Gligi u projektu Biennala. Fenomenalno razdoblje, ludo i aktivno. Nakon audicije u Scali i obavljanja svih logističkih zavrzlama, na moje je tadašnje radno mjesto, u Dvoranu Lisinski, došao telegram.

- I ponovno donošenje velikih odluka?

Ovaj put još gore. Nakon mnogo razmišljanja, ponovno sam se obratio svojem profesoru, koji mi je sasvim tipično, kratko rekao: „Berislave, Scala ti samo jedanput u životu piše i nudi ugovor.“ 

I to mi je bilo dovoljno. Napuštam svoju obitelj, posao i govorim i sebi i drugima: „Vraćam se kad istekne ugovor, za godinu dana.“ Ostao sam jedanaest godina.

- Kako ste na kraju „prekinuli“ s Italijom?

Bilo je to intenzivno razdoblje; u jednom tjednu živim u Zagrebu, Milanu i u automobilu. Izdržalo se jer sam imao nevjerojatne poticaje - Biennale, Akademiju, a potom i rad u Zagrebačkoj filharmoniji, ali osjetio sam da se moram potpuno posvetiti jednom prostoru. Bilo mi je teško odlučiti. Te su mi godine donijele čudesna prijateljstva, veze i poznanstva kojima dugujem mnoge uspjehe i uspomene. Iz Scale sam dobio ponudu za stalno mjesto i trebalo je dati konačan odgovor da neću otići, međutim, ja sam nekako intimno znao da je povratak u Hrvatsku neminovan. Odluka nije bila laka i nije donesena preko noći, ali mislim da je bila dobra.

- Tu se negdje nazire i Cantus Ansambl?

Tako je, 2001. s Ivom (Josipovićem, op. a.) razgovaram o potrebi formiranja stalnoga ansambla za suvremenu glazbu jer festivalski ansambli i raznorazne „posudbe“ više nisu opcija. Glazbenike imamo, to sam uvijek vjerovao, a bio sam i gladan toga nakon povratka iz inozemstva. Postalo mi je bizarno da Hrvatska nema takvo izvođačko tijelo, pogotovo uz Biennale, Tribinu i Osor - programske pokretače nove hrvatske glazbe. Moram reći da sam u Ivi Josipoviću i Sandi Vojković imao veliku potporu kad sam elaborirao konačnu ideju Cantus Ansambla. Na kraju, važno je spomenuti da je Cantus Ansambl projekt i manifestacija napora Hrvatskoga društva skladatelja.

- Gledajući vašu biografiju kronološki, nakon spomenutih životnih postaja, dotaknula bih se i političke, od 2011., kao zamjenika, odnosno poslije i ministra kulture Republike Hrvatske. Što vam je to životno razdoblje donijelo i čemu vas je naučilo?

Iskreno, nisam nikad mislio da će mi se dogoditi ta situacija i da će me netko zvati u aktivnu politiku jer ja nisam bio član ni jedne političke stranke. Pojedinci koji su bili u zagrebačkom Uredu za kulturu bili su i kolege s kojima sam, na Biennalima, godinama surađivao, a koji su te, 2011. ušli u Vladu. I tu se negdje stvorilo povjerenje i uvjerenje da bih ja, eto, mogao pridonijeti tim političkim programima. Nakon nekoliko odbijanja, postavio sam uvjete - da i dalje mogu komponirati, baviti se pedagoškim radom i da nisam član stranke. Ušao sam u tu priču više kao tehničko lice. Kako sam već rekao, to je bio najteži posao koji sam u životu radio. Privatni život više ne postoji. Prijatelji ti postaju neprijatelji ili zaborave da ste bili prijatelji, a pritom se stvori i niz nešto manje iskrenih „prijatelja“. Naravno, i na tebi je krivnja, jer nemaš vremena ni za prave prijatelje, ni za svoj posao, ni za obitelj. To je, zapravo, ružan posao koji od čovjeka neminovno radi neku drugu ličnost.

- Žalite li za odlukom odlaženja u politiku?

Ne. Bez obzira i na ružne stvari koje su se dogodile, a koje su, reći ću, tipične za hrvatsku politiku ili ono što ona predmnijeva biti. Moram reći da je moje vrijeme provedeno u politici bilo veliko iskustvo, zahvaljujući kojemu sam obišao mjesta u domovini koja nikad ne bih upoznao, upoznao sam takozvane male ljude, ali ljude širokih obzora i ne bih to vrijeme vraćao ni za kakve alternativne epizode.

- Važnost kakvu su vaši profesori imali u vašem životu neizmjerna je, kako kažete. Što želite ostaviti svojim studentima?

Na početku svojega pedagoškog puta puno sam razmišljao o svojoj ulozi profesora. Shvatio sam da čovjek, kad susreće studente, susreće i ljudske sudbine. Gledajući ih, rekao sam samome sebi da nikad neću biti onaj faktor koji bi nekoga zaustavio na njegovu životnom putu. Studente želim tretirati kao ljude koje to zanima, poduprijeti ih, do određene mjere usmjeriti. Kao učitelj potrebno je biti tih, fleksibilan, ponekad nešto i odšutjeti, pustiti, pričekati, slušati i prepoznati. Dati im otvorenost, širinu, sumnju kao važnu kategoriju i znatiželju. To želim.

Također mislim da je bitno da ljudi putuju. Koliko god je situacija loša i teška, na tome se mora inzistirati. To su situacije koje otvaraju sasvim nove svjetove.

- Možete li nam nešto reći o budućim projektima?

Radim na operi, što me veseli, jer je taj trenutak došao, a i pružila se prilika da se radi koprodukcija. Do 2023. imam dogovorene projekte. Riječ je uglavnom o velikim formama. Tamo negdje, In der Ferne (U daljini) [naziv Šipuševe skladbe, op. a.] vidim završetak knjige koja bi objedinila kolegij Aspekti suvremene glazbe, a onda dolazi i... Knjiga.

- I da završimo ovaj razgovor glazbom – što svira na vašem radiju?

Moram priznati da rijetko slušam radio. Gramofon imam, vinile i dalje kupujem, CD-ove također, jedan sam od tih (smijeh). Dodat ću i to da sam veliki filmofil i da sam i dalje aktivni član preživjelih zagrebačkih videoteka. A glazba... Pa moji se afiniteti nisu gotovo uopće mijenjali od gimnazijskih dana. Ono što me fasciniralo tada, širi moje horizonte i danas, takva je to glazba. Ipak, glazbeno bogatstvo Italije u kojoj sam živio jedno desetljeće također je ostavilo traga na mojoj play listi. Svemu tome ne pomaže ni činjenica da sam veliki glazbeni nostalgičar. Uživo slušanje Dylana u izvedbi Like a Rolling Stone, prije nekoliko godina na koncertu s kćeri Irjom, steglo mi je grlo.

Hrvatsko društvo skladatelja Državni zavod za intelektualno vlasništvo Stop krivotvorinama International Confederation of Societies of Authors and Composers

Vaš Internet preglednik je zastario! Preuzmite novi ili instalirajte Google Chrome Frame.