x

Pročitajte najnovije vijesti o djelovanju HDS ZAMP-a, zaštiti autorskih prava te vijesti iz svijeta glazbe.

sinkOpa: Fluentes

Gost ovotjedne sinkOpe je Goran Bošković, osnivač i autor benda Fluentes koji se odnedavno mogu pohvaliti Porinom za najboljeg novog izvođača...

Za početak, kakvi su dojmovi nakon Splita i Porina? Kako se proslavilo priznanje za najboljeg novog izvođača?

Puni smo pozitivne energije, euforični i sretni jer smo potpuno neočekivano osvojili nagradu Porin. Za nas je bio ogroman uspjeh sama nominacija. Nemamo tim ljudi uz nas koji planira svaki naš korak, nismo medijski eksponirani, te živimo daleko od centra svega u Hrvatskoj – pa kada su pročitali nas kao dobitnike, bili smo u šoku. Proslavili smo kratko u Splitu, čestitke su stigle sa svih strana, ali pravu proslavu smo odgodili do nakon Uskrsa kada ćemo opet biti svi na okupu.

Iako po stažu Fluentes i nisu „novi izvođač“, znači li ova nagrada da ste konačno došli na mainstream mapu domaće glazbe? 

Da, po stažu nismo novi, međutim, 2017. godina je bila godina kada smo skrenuli najveću pažnju na sebe te objavili prvi album koji se stvarao dugo. S druge strane drago nam je da su i Boris i Carla jednako kao i mi već dugo godina prisutni, rade i stvaraju tako da je borba bila ravnopravna. A da li smo došli na mainstream mapu, to još uvijek ne znam. U nekoj drugoj zemlji, naša glazba bi prema svim njenim odrednicama trebala biti mainstream, međutim ona to u Hrvatskoj svakako nije. Mi spadamo u neku od mnoštva ladica koje se svake godina stvaraju sa svakim novim bendom. Ne mogu nas svrstati zajedno sa bendovima poput Pavela ili Detoura, ne mogu nas ugurati ni u rock, ni u pop, nismo pretjerano urbani a ni narodski. Ispada da imamo svoju ladicu i bilo je pitanje vremena kada ćemo biti prihvaćeni. Treba samo izdržati.

Prije Porina nastupili ste i na Zagrebačkom festivalu. Koliko vam je festival poslužio kao medijska platforma za promociju nove pjesme?

Zagrebački festival je sjajna platforma za predstavljanje pjesme i benda, pitanje je samo koliko si uporan i sposoban iz svega toga izvući najbolje za sebe. Mi smo imali jasan cilj. Nikada nismo svirali u Zagrebu, nismo nikada imali prilike svirati pred kolegama i strukom, pred novinarima. Na neki način sigurno smo bili veliki upitnik svima u struci. Želja nam je bila pokazati se u najboljem svjetlu i predstaviti složenu i zahtjevnu pjesmu na najbolji način. Uz to „Napokon“ je i vrlo komorna pjesma za koju nismo očekivali da će dobiti medijski prostor koji je na koncu dobila. Sada iz ove perspektive, imamo dojam da je upravo Zagrebački festival bio ključan za nominaciju za Porin i sve što je uslijedilo poslije. Tako da smo vrlo zadovoljni i naš cilj smo sigurno i ostvarili.

Čvrsto držite frontu domaćeg mainstream pop rocka – kako bi opisali trenutno stanje u tom dijelu scene, tko su glavni protagonisti?

Nemamo dojam da smo dijelom scene – možda najviše jer smo udaljeni od svega. Nemamo puno prijatelja ni poznanstava u tom svijetu. Vjerojatno zbog toga imamo i nešto iskrivljenu percepciju svega što se oko nas događa. Stanje scene je istovremeno i dobro i loše. Čudno mi je da su glavni akteri domaćeg pop rocka i općenito glazbene scene ljudi koji su gotovo svi preko 40 godina (gdje i sami pripadamo) i neobično mi je da je jako malo mladih bendova i izvođača koji bi trebali biti pokretači i stvaratelji glazbene scene. Opet istovremeno znam da su oni tu, ali da su neprimjećeni, nemaju potrebnu medijsku pažnju jer nemaju ni moć, ni snagu ni potrebna poznanstva i ulaze kako bi isplivali na površinu i pokazali što zapravo mladi danas slušaju i žele. Dobro je da su tu, ali mi je žao da će možda neki od njih tek za 15 godina dobiti svojih 5 minuta i možda svoja prva priznanja i uspjehe. No većina njih će vjerojatno odustati i jednostavno nestati.

Hrvatski pop rock zasad bolje preživljava u radijskom eteru, nego na koncertnom terenu – slažete li se s tom tvrdnjom, kako izbalansirati te dvije niše? Treba li odgajati publiku, organizatore ili bendove?

Sve je to jedan zatvoreni krug. Današnja publika je odgojena davno kada smo bili izgubljeni u tranziciji i kada smo se tražili – da li smo Balkan ili Europa. Tko je glasniji i snažniji? Što se lakše prodaje? Svi odgovori na ta pitanja doveli su publiku, glazbu i medije u stanje u kojem smo danas. „Ne želim ići kontra struje“ – bio je glavni moto glazbene industrije. Narod traži što traži i to ću im dati. Kada odjednom shvatimo da smo sami sebi skočili u usta – već je prekasno. Tako da sada imamo sjajnu glazbu hrvatskih izvođača u eteru radijskih postaja koje nitko ne sluša. Imamo narodnjačke klubove dupke pune, koncerte hrvatskih bendova na koje dolazi malo ljudi i hrpu mladih ljudi koji slušaju sjajnu glazbu u Njemačkoj i Irskoj.

Svatko želi uspjeti. I mi sami smo se pitali koliko smo spremni raditi kompromise u glazbi i da li ćemo to raditi – samo zato da dobijemo svoje mjesto pod suncem i svojih 5 minuta. Na koncu, glazba je jedna od rijetkih stvari u životu koja nas veseli i istinski ispunjava. Zašto onda to obezvrijediti? Odlučili smo se raditi po svom, stvarati ono što nam ima smisla i ono što sami želimo slušati u eteru radijskih stanica. Pjesme ako su iskrene naći će put do srca ljudi – možda ne u tolikom broju koji bi htjeli, ali svaki novi poklonik naše glazbe je mala pobjeda i put do promjene oko nas. A svakim danom sve ih je više i to nam daje volju i snagu da usprkos svemu radimo dalje.

To je na neki način odgoj publike, koja će onda kroz godine odgojiti organizatore koji će odgojiti bendove i opet u krug. Najbolji pokazatelj promjena je uspjeh Mije Dimšić. Kroz nju i sve što se događa oko nje, svjedoci smo tektonskih promjena u odgoju publike. U vrtićima i rođendaonicama na rođendanima više ne trešti „U-ZBU-NA! Čuju se sirene!“  i „Bila sam ti privjesak“ nego „Sada se okreni, svojim putem kreni“ i to mi puni srce smijehom, radošću i veseljem. Naša djeca imaju predivan uzor: dobrotu, nevinost i iskrenost. I to će tu djecu kada budu u pubertetu dovesti na rock koncert, a ne u narodnjački klub.

Koliko je Fluentes bend u pravom smislu riječi, imaju li svi članovi svoju ulogu u stvaranju novih pjesama, kako izgleda vaš kreativni proces?

Fluentes je počeo kao moj autorski projekt. Pjesme sam pisao sam i imam ih na stotine doma u ladici, na računalu, na mobitelu. Cijeli prvi album pjesme su koje su nastale davno, prije 15 godina. Tada sam većinu tih pjesama objavio u demo verzijama na Youtubeu, te se već oko tih pjesama stvorila grupa poklonika koji su željeli studijske verzije tih pjesama. Kada sam upoznao Jelenu Radan i Meri i Anitu iz grupe Meritas, one su me nagovarale da to moram početi raditi ozbiljno, spojile me sa Menartom te prije 5 godina smo počeli objavljivati studijske singlove tih pjesama. Međutim, moja želja je oduvijek bila da imam bend, bendovski pristup stvaranju pjesama i bendovski zvuk kao što ga imaju Valjak, Haustor, Kazalište i slični. Prije godinu i pol mi se ta želja i ostvarila, okupila se sjajna ekipa ljudi, Davor, Tomo, Andrej i Matija i dogodila se sinergija nas petorice i u razmišljanju i u pristupu svemu što radimo. Prva pjesma koju smo u studiju snimili na taj način bila je „Pusti da ljubav nosi me“ koja je odmah ostvarila uspjeh. Nakon nje stvaramo glazbu zajedno, potpisujemo ju zajedno, svatko svojim instrumentom i emocijom doprinosi i ostavlja veliki utjecaj i trag na nju – a to se na kraju i čuje: u potpuno drugačijem zvuku na pjesmama „Kraj“ i „Napokon“.

Kakav je vaš pogled na glazbenu centralizaciju Hrvatske? Kako izgleda bavljenje glazbom iz perspektive jednog osječkog benda? Kakva je uopće glazbena scena u Slavoniji?

Teško je biti na raspolaganju i prisutan na TV-u, novinama i radiju kada je sve tako centralizirano. Neke stvari i pozive na gostovanja jednostavno moramo odbiti, jer je suludo potrošiti novac i dan na put u Zagreb i gostovanje u nekoj TV emisiji 10 minuta. Nikome nisi prvi na listi prioriteta niti drugi niti deseti. Međutim, stvaranje glazbe i spotova je lakše. Ne opterećuješ se što je u trendu, niti što netko misli o tome što radiš – jer ne čuješ pa te nije briga. Radiš po svom osjećaju i stvaraš onako kako ti misliš da je najbolje. Nas petorica, svaki ima svoj posao i glazba nam je ispušni ventil i bijeg od običnog i obaveznog. Ne živimo od glazbe, te nam je kreativni proces neopterećen i pun smijeha, pozitive i radosti. Glazbena scena u Slavoniji je opet odraz preživljavanja i ignoriranja medija i centralizacije – tako da u Slavoniji imamo vrsne glazbenike i profesionalce koji sviraju po svatovima i maturalnim zabavama. Moja vjera i nada ostaje u mladosti – u bendovima koji tek nastaju, u mladima koji uče svirati i istražuju glazbu, eksperimentiraju s njom i uživaju u njoj. Puno je mladih bendova te bih istaknuo Harvo Jay koji su pobjednici Karlovačko Rock Offa 2017.

Koliko se vas iz benda profesionalno bavi glazbom, kako izgleda ekonomska strana vaše glazbene karijere? Vidite li potencijal od digitalnih platformi i koja su vaša predviđanja glazbenog razvoja u tom kontekstu?

Davor, naš klavijaturist je jedini koji se bavi glazbom kao zvanjem. Svi ostali imamo neko drugo zvanje. Da je komplicirano i teško mislim da ne moram to ni reći. Prije 2017. nismo gotovo ni svirali, niti imali koncerte, tek u 2017. smo počeli s koncertima češće i ozbiljnije. Jednim dijelim razlog tomu su bile i stalne promjene ljudi u bendu, a drugim dijelom i stalne privatne i poslovne obaveze većine nas. Kada smo se oformili u sadašnju postavu, svi smo imali zajednički cilj i veliku želju da to što stvaramo i predstavimo publici. Odjednom su zapreke nestale, mi smo postali kao mala obitelj i postalo je logično svirati gdje god nas pozovu. A samim tim i pozivi su postali učestaliji.

Što privatno slušaju članovi benda, možete li našim čitateljima preporučiti nešto kvalitetno?

Svatko od nas sluša nešto drugo. Davor je u jazzu, znam da voli Gregory Portera, Tomo voli metal, hard rock, Him, Tool i Creed, Matija voli sve i svašta – glavna nit vodilja  je dobra glazba, Toto, jazz, Metallica, Chris Cornell. Andrej voli dobar pop rock, Coldplay i slično. Ali to je ono što ja otprilike znam i nadam se da nisam nešto krivo napisao. Ja sam ljubitelj svega i tu mogu najviše reći: počeo sam s Dylanom i Doorsima, pa prešao na Pearl Jam  koje i danas volim i slušam te odem na koncert kada god mogu. Uz njih volim Dave Mathewsa, James Baya, Ryan Adamsa, Adele, Amos Leeja i John Mayera te country glazbu. Izuzetno volim Gibonnija i sve što je napravio, Haustor, Laufer i Urbana, Pavel, Detour i svu ovu novu struju hrvatske glazbe. Iznenađen sam Vanjom Mišić koja mi je autorski predivna mlada cura, Miju Dimšić za koju smatram da je nešto najbolje što se dogodilo hrvatskoj glazbi te emociju i glas Zsa Zse.

Za kraj, popularni planovi za budućnost, bližu i dalju?

U planu je novi singl koji bi trebao izaći u svibnju, te sigurno još dvije nove pjesme do jeseni 2019. za kada planiramo izlazak novog albuma.

Hrvatsko društvo skladatelja Državni zavod za intelektualno vlasništvo Stop krivotvorinama International Confederation of Societies of Authors and Composers

Vaš Internet preglednik je zastario! Preuzmite novi ili instalirajte Google Chrome Frame.