x

Pročitajte najnovije vijesti o djelovanju HDS ZAMP-a, zaštiti autorskih prava te vijesti iz svijeta glazbe.

sinkOpa: Elis Lovrić

Da je autor ovog uvoda neki glazbeni kritičar, on bi je prozvao "Joni Mitchell s one strane Učke", no umjesto usporedbi i žanrovskih svrstavanja, najbolje je da Elis Lovrić upoznate sami...

Za početak, zaista, „ki je sad ta Elis“? Što je bilo prije, glazba ili gluma?

Elis, Elis, ki je ta Elis? Forši je to ona iz pjesme „Who the fuck is Alice?!“, a možda je Elis ona koja živi svoj san. I najdublje je zahvalna na tome.

A glazba i gluma su se „kuhale“ skupa u istom loncu, pa kao kad zgrabiš prvu žlicu maneštre, misliš da si zgrabio grah, a u žlici isplivaju i bobići (smijeh). Kao dijete sam, gledajući televiziju, sanjala i jedno i drugo, s 5 godina sam bratu „krala“ školsku flautu i tandrkala do iznemoglosti, ko pokvareni jukebox, stalno istu pjesmu, „Jeste li vidjeli moga sinka Janka“. S 13 sam roditelje izludila sve dok mi nisu kupili gitaru za rođendan, izluđivanje  je trajalo dvije godine, a sa 17 su me nekim čudom primili na glumačku akademiju. Kad sam kasnije primljena u Italiju na njihovu akademiju, obuzeo me osjećaj: „Ja ću ovdje pjevati“. Tako je i bilo. Kao da su se gluma i glazba dogovorile da će jedna drugoj biti kaput, ovisno o situaciji. Nemam osjećaj razdvajanja, i dok glumim i dok pjevam koristim istu unutrašnju postavku, jedini ritam koji me vodi je ritam osjećaja. I međusobne povezanosti s okolinom.

Jeste li se oduvijek izražavali čakavicom u glazbi ili se dogodio neki presudni trenutak kad ste shvatili „to je to“?

Ha, „To je to“ je naziv pjesme koju sam napisala na književnom! A cakavica se „doselila“ u moje pjesme kad sam pomislila: „Što ja to mogu dati svijetu da je specifično i autentično, rekli bi - moje, a da se svatko može kroz to identificirati sa - svojim?“. Sjedila sam tog trenutka, živo se sjećam, na krevetu, stala sam, i krenula improvizirati „po naše“ na pjesmu koju sam taj čas svirala na engleskom... Bilo je to samo par riječi i ne znam dal' sam se sledila, dal' me obuzela milina, da li sam se osjećala normalnije i prirodnije no ikad - možda sve odjednom - i da, to je bilo TO! A da ne zaboravim, u cakavici nema č, nego neki poluglas, i č često postane ili c ili š, npr. čovjek je šlovek s kratkosilaznim akcentom na e.

Što predstavlja „Merika“ u naslovu vašeg albuma? Postoje li možda neke zajedničke točke Istre i Merike, gdje se one spajaju u Istrameriku?

Osim trbuhom za kruhom, ljudi su u Ameriku išli po svoje snove, ostvariti ih, materijalizirati, a ja sam osjetila da je moja Amerika ono što radim. Nazvala sam tako svoj album još prije 13 godina i tek nakon toga napisala pjesmu. Moje otkriće Amerike bilo je otkriće Amerike u sebi. Da li zbog prepreka odlasku tamo ili sudbinski, ne znam. Ali, lijepo je otkrivati sebe. Nikad kraja! (smijeh)

Amerika se po labinjonski kaže Merika, „Greš va Meriko? Gren.“ A Istra je moj dom, tu se desilo moje „otkriće“, na istarskom dijalektu, mom materinjem labinjonskom. On me odveo u Ameriku, onu iznutra i onu na van... S još „toplim“, tek tiskanim CD-om ''Merika'' trčala sam na avion koji me odveo u Ameriku, doduše Južnu Ameriku, u Brazil, ali ipak Ameriku. I tu sam u Sao Paulu, predstavila i svoju Istru i svoju Meriku.

Što je sve inspiriralo pjesme na albumu, koja je njihova biografija? Koji su stalni motivi vašeg stvaralaštva?

Pjesme većinom krenu same od sebe, a ja ih hvatam, bilježim, pamtim. Puštam ih da se razvijaju kako žele i oblikujem dok nisam zadovoljna. Neke su nastale na balkonu moje rodne kuće u Rapcu, gledajući u more i sunce, neke gledajući u čašu, neke pod tušem... Pjesme i u najčudnijim momentima samo isplivaju, a ove s albuma skoro sve imaju svoj rodni list (smijeh). Možda je simpatično spomenuti pjesmu „Tić“. Ona je TA prva koja je probila led na labinjonskom, a nastala je iz moje engleske pjesme „I found my way“ i tek sam nedavno shvatila da sam s njom zaista i otkrila svoj put. 

„Kanat od mora“ u sebi sadrži puno stvarnih slika iz mog života, svako spomenuto mjesto, stijena ili morski kutak postoje i u stvarnosti. Sva se ta mjesta vide s mog balkona i svako mjesto nosi i svoju posebnu priču. Desilo mi se da sam od emocije jednom morala stati, nastavila sam samo s gitarom i onda nakon dva đira pjevala dalje. Vjerojatno se koncentracija sjećanja nekad toliko zbije da me preplavi, ali to mi ne smeta. To me zbližuje s ljudima i njihovim sjećanjima. Jedan kolega mi je, kad je čuo pjesmu „To je to“, rekao: „Pa šta još jedna o moru?“. Nisam ni bila svjesna koliko mi pjesama sadrži riječ „more“ u sebi. Mislim da je to od toga što sam puno ronila (smijeh).

Odlučili ste se samostalno objaviti album – kakvom se pokazala ta odluka? Kako uopće vidite glazbenu industriju, iz vlastite perspektive? 

Odluka se desila sama jer je moj album, osim pjesme ''Prez besedi gonat',' bio spreman već prije 13 godina. No, nisam bila zadovoljna tadašnjim snimkama iako je postojao konkretni interes diskografske kuće koja je željela platiti snimanje. Nisam dovoljno slušala sebe jer sam mislila da kao glumica nemam dovoljno iskustva u glazbi i u tim studijskim snimkama je falio onaj unutrašnji beat koji je, međutim, zabilježen na mom kućnom snimaču, a ljudi su ga prepoznavali. Nisam htjela pristati na ništa manje, nego sam tražila isto to, ali u studijskoj kvaliteti. U međuvremenu sam producirala nekoliko scenskih nezavisnih projekata i shvatila da imam tri nesnimljena albuma i da je došlo vrijeme da ih snimim. Našla sam svoj studio, snimila „Meriku“ i nastavila, ovog puta bez vanjskih pritisaka. U pregovorima s diskografskom kućom shvatila sam da ja ne bih više bila vlasnik snimke i to mi se učinilo jako nepravednim jer to je kao da izgradiš kuću, a agencija koja ju iznajmljuje i radi za tebe kaže: „Znate, iznajmljivat ćemo je, i dio zarade ide vama, ali kuća je naša“. E, pa nije! Krenula sam se informirati i isti dan našla da ZAMP organizira predavanje „Iz prve ruke“ o publishingu i autorskim pravima i naučila kako to funkcionira. Bez obzira na upozorenja da neću stići ni realizirati album, a kamoli još i knjigu u vlastitoj nakladi, sve sam to uspjela i s obje stvari u rukama otputovala za Brazil. Neispavana, doduše, ali uspjela sam. Pri povratku sam čekala da nađem distribuciju ili diskografsku kuću, no koncerti su me toliko upili da cijelo ljeto nisam ništa stigla i tad sam odlučila i krenula u realizaciju promocije u dogovoru s koncertnom agencijom koja je pokazala interes za mojom glazbom. Otvorena sam za suradnju i uživam u multipliciranju te ljepote koja se desi kad „klikneš“ sa suradnicima. Ne mogu iznevjeriti izvornost i istinu koja vrišti iz sebe. To možda izgleda kao teži put, ali je autentičan i - moj.

A glazbenu industriju sam prestala percipirati kao vanjski faktor - industrija smo mi, naše odluke, industrija je valjda moj saveznik, a ne neki zločesti King Kong. A ako nije, i dalje radim ono što volim i što mi duša nalaže. Pa industrija su ljudi, nećemo u grob nosit industriju, nego sebe. Svi smo mi suradnici, nema većeg ni manjeg, mi smo svoja vlastita industrija i vodim se odlukom da ako baš treba - stvorit ću novu!

Pjevate na sedam jezika – koristite li ih kao paletu za različite emocije? Što komunicirate na kojem jeziku?

U biti, ne. Jezike koristim jer ih obožavam. Nekom sline idu na kolače, meni kad čujem neki novi jezik (smijeh) i odmah poželim nešto naučiti, izgovoriti i osjetiti unutrašnji ritam tog jezika. Buljim u usta, pokušavam shvatiti gdje lupa jezikom u nepce, miče li bradu, usnu ili nešto treće... Pucala sam od smijeha s Malgorzatom dok me učila poljskom i novim zvukovima kojih u nas nema.

Kao mala sam odrasla govoreći nekoliko jezika i dijalekata i uživala sam u kontaktu s različitim kulturama, a njima je bilo zanimljivo kako ja skačem s jednog jezika na drugi. A meni gušt! To isto radim i s pjesmama.

Možete li ukratko predstaviti projekt „Kanat od mora“, o čemu se točno radi?

Upravo je taj scenski projekt, premijerno izveden 2015., preveden za Brazilce. Krenula sam od toga da prevedem nekoliko pjesama da bi me u Brazilu bolje razumjeli. Kad sam shvatila koliko dobro zvuče pjevane na portugalskom, prevoditelj Milan Puh je u jednom dahu preveo cijeli projekt i tad sam shvatila da imam - knjigu. I to prvu na svijetu labinjonsko-portugalsku knjigu. Taj će projekt također biti realiziran kao CD.

Postoji li s one strane Učke još bisera koji zaslužuju biti otkriveni?

Hm, ma ki je reka da je more bilo vajka spoda Učke? I hvala na ovom komplimentu! Ne stignem baš ići na mnoga događanja, ali znam da ima sjajnih ljudi koji rade iz srca. Svoje suradnike smatram biserima: Bika Blasko je sjajna violončelistica s predivnim glasom i stilom, a Dina Rizvić, koja je trenutno u Londonu, prije nekoliko godina već je realizirala svoj album i tek je čekaju nove avanture. Nevjerojatna podudarnost koju ovaj čas shvaćam je da mi se pjesma na talijanskom zove „Perla preziosa“ / „Dragocjeni biser“ i da sam realizirala projekt „Kolarići“, što na labinjonskom znači „Perlice“...

Za kraj, popularno pitanje: planovi za bližu i dalju budućnost?

31. siječnja imam prvi samostalni koncert u Zagrebu, u Hrvatskom glazbenom zavodu gdje album „Merika“ promoviram na nacionalnom nivou i s „druge bondi Učke“, a nakon toga, ako Bog da, a ne da, neki kratki odmor. Sljedi nastavak koncerata s albumom „Merika“, ponovni odlazak u Brazil i snimanje sljedećeg albuma... Držmo fige da se' rivomo kako Boh zapoveda!

Hrvatsko društvo skladatelja Državni zavod za intelektualno vlasništvo Stop krivotvorinama International Confederation of Societies of Authors and Composers

Vaš Internet preglednik je zastario! Preuzmite novi ili instalirajte Google Chrome Frame.