Željko Luketić: Zašto vrijedi poslušati Goste iz galaksije

01.08.2017.

Iz novog Cantusa prenosimo intervju dr.sc. Irene Paulus sa Željkom Luketićem, voditeljem projekta Zvuk hrvatskog filma...

Filmolog Željko Luketić i njegov kolega Leri Ahel u ime udruge „Jučer, danas, sutra“ pokrenuli su projekt Zvuk hrvatskog filma. U sklopu projekta osnovali su diskografsku kuću Fox & His Friends, a nedavno su objavili i prvi soundtrack, vinilnu ploču s glazbom prvog znanstveno-fantastičnog filma s ovih prostora, Gosti iz galaksije hrvatskoga oskarovca Dušana Vukotića. Glazbu je napisao Tomislav Simović, jedan od najvažnijih skladatelja filmske glazbe u nas.

- Vaš projekt je po mnogo čemu prvi i jedinstven u Hrvatskoj. No ipak moram najprije pitati – kako to da je soundtrack filma Gosti iz galaksije izdan na vinilnoj ploči, a ne, recimo, na CD-u?

Vinil-ploče su, moram reći, ponovno aktualne. Na neki način to je loša vijest za ljubitelje CD-ova, jer CD-ovi odlaze, a zamjenjuje ih stream, odnosno digitalno slušanje. Međutim, ploča je preživjela. I ne samo da je preživjela nego ponovno raste zanimanje za nju jer ljudi žele imati fizički doticaj s glazbom. Naravno, postoji teorija o analognom zvuku kao bitno toplijem od digitalnog. Ploča je i ritual. Stavljanje na gramofon, vađenje iz ovitka i okretanje druge strane kad prva završi... sve je to odvajanje vremena za glazbu. Mislim da ljudima, usred svih tih digitalnih fileova koje imaju na kompjutoru, koje prelaze tako brzo da ne mogu registrirati ni temu, a kamoli neke druge pojedinosti, nedostaje taj staromodni način slušanja. Ljubitelji vinila imaju dublji odnos prema glazbi i skloni su istraživanju. Zato smo opremili ploču na engleskom jeziku, jer želimo priču o Simoviću i njegovoj glazbi približiti širem tržištu. Nadam se da će Gosti iz galaksije biti prvi od takvih izdanja, jer smo, kažem, cijelu ediciju nazvali Zvuk hrvatskog filma. Htjeli bismo najprije objaviti neke pomalo zaboravljene ili zapostavljene radove iz povijesti hrvatske glazbe i filma koji zaista zavređuju pažnju.

- Odabrali ste Tomislava Simovića i njegovu glazbu za film Gosti iz glaksije Dušana Vukotića. Prije nego što nešto kažemo o tome koliko su i glazba i film, kako vi kažete, zapostavljeni i zaboravljeni, zanima me kako ste došli do materijala. Naime, i sama sam, još za Simovićeva života, pokušavala doći do notnog materijala njegovih filmova – no to se uvijek izjalovilo.

Dugo smo htjeli doći do toga i isto su nam tako dugo i uporno govorili da to ne postoji, da toga nema. Pogotovo od 2014., otkad više nema ni Simovića. Zaista se činilo da taj materijal nikad više neće biti dostupan jer se nije znalo što je s njim. Ipak, uspjeli smo doći do Simovićevih nasljednika i do određene količine materijala. Taj je materijal sada na preslušavanju i na popisivanju. Kao svaki zaposleni skladatelj, Simović nije ništa označavao, tako da imamo dosta neoznačenih vrpci koje se moraju preslušati, digitalizirati i identificirati.

- Pretpostavljam da vas je otkriće Simovićevih fonosnimki, zabilješki i notnog materijala navelo da odlučite izdati jednu od filmskih partitura Tomislava Simovića. No kako to da ste u njegovu golemom opusu odabrali upravo Goste iz galaksije?

Upravo zato što su Gosti zaista, i u njegovu opusu, drugačiji. Radi se o prvom kompletno sintetičkom soundtracku za jedan jugoslavenski film. U hrvatskom i jugoslavenskom filmu takvi su pokušaji bili povremeni, obično su se miješali s nečim drugim, bili su tek ukras. Ovo je prvi put da je u devedesetpostotnom iznosu elektronika glavna i da se gudači, koji su također rađeni sintetički, pojavljuju samo kao dodatak, kao neki začin toj glazbi. Upravo obratno od standardnog. Osim toga, Gosti iz galaksije nisu poput Dnevnika Nedjeljka Dragića, koji je zaista težak za slušanje, ali sladokusci i u njemu prepoznaju sve razine i sve ono što je Simović radio s glazbom. Gosti su, opet suprotno, vrlo prijemljivi za široku publiku, a s druge strane, otvaraju neka nova glazbena vrata. Čini mi se da je tu autor postigao najbolji omjer popularnog zvuka, melodijskog tretmana i onoga što bismo mogli nazvati avangardnijim, atonalnijim pristupom.

Shvatio sam, istražujući, da je bilo posebnoga prezira na sceni, i hrvatskoj i tadašnjoj jugoslavenskoj, prema elektroničkoj glazbi kao nečemu manje vrijednom, kao nečemu gdje „stisnete gumb i onda to samo svira“. Dakle, uz činjenicu da sama filmska glazba nije odveć cijenjena jer je primijenjena, jer se radi za neku svrhu, sada još imate i to da je elektronička, što je opet manje vrijedno. Moram reći da su Gosti iz galaksije melodijski vrlo zanimljiv rad. I naravno, priznajem svoje vrlo subjektivne preference, a to je da, unatoč nedostacima, jednostavno jako volim taj film.

- Kažete da su Gosti iz galaksije elektronička glazba, atonalna, a opet melodijska. Često ste spominjali i to da je Simović smatrao da bilo kakav zvuk može biti glazba. Kako se to uklapa u glazbenu sliku znanstveno-fantastičnog filma?

Zapravo, sâm je znanstveno-fantastični žanr zahvalan za takve intervencije. Vukotić je volio taj žanr, volio je priče o humanim izvanzemaljcima koji nisu klasični holivudski primjer kao Mars napada! ili tome slično, gdje zli izvanzemaljci dolaze porobiti Zemlju. Kod Vukotića postoji zaokret da su izvanzemaljci mudriji od Zemljana i da dolaze naučiti ih nečemu. Čak se i njegov posljednji film, Dobro došli na planet Zemlja, bavi izvanzemaljcima koji dolaze ljudima prenijeti ekološku poruku. Kod Gostiju iz galaksije ne radi se baš o ekološkoj poruci, iako jedan od likova kaže da su „ti Zemljani primitivni“ i ne znaju previše toga. Tu se među glavnim likovima javlja čak i ljubavni odnos, i to između Ksenije Prohaske, koja glumi Andru – recimo da je ona android, ili robot, ili jednostavno izvanzemaljsko biće – i Žarka Potočnjaka, koji glumi Pisca. To je Simoviću bilo inspirativno da složi ono što se u klasičnom filmskom soundtracku zove ljubavna tema. Tom temom smo i otvorili ploču.

- Usporedili ste Simovićevu glazbu s holivudskom filmskom glazbom. Nije li to malo pretenciozno?

Ne, nikako. On se u Gostima koristio glavnim pravilima skladanja za filmove. Postoje lajtmotivi, postoje teme koje se ponavljaju, koje idu uz određene likove, i teme koje idu uz određene situacije. Međutim, čuje se i poseban način tretiranja zvukova sa strane. Oni se koriste kao neka vrsta akorda koji povremeno ulazi u te teme, ovisno o tome što lik radi. Primjerice, ljubavna tema počinje dvama akordima koji se pojavljuju u trenutku kad Andra dodirne Žarka Potočnjaka u pokušaju, recimo to tako, ljubavnog odnosa. Taj blagi akord, svaki put kad se pojavi, označava dodir. Postoji cijeli niz skladateljskih praksi tipičnih za holivudski film koje je Simović upotrijebio. A zadirao je i u atmosferično i atonalno. Takav hrabri suodnos, ali i kontrapunkt, primijetit ćete i u fenomenalnom soundtracku koji je Jerry Goldsmith radio za film Loganov bijeg.

- Što je to tako posebno u Simovićevoj glazbi za filmove? Je li imao neki svoj način na koji je povezivao glazbu s onim što se vidi na ekranu?

Kod Simovića je – a to je osobito važno u svim njegovim filmovima, naročito u animiranima – bitan pokret i zvuk koji prati taj pokret. I to ne nužno da ga opisuje, nego da komunicira s njim. Taj zvuk onda poistovjećujemo s nekom situacijom ili likom ili s nekom akcijom. Dovoljno je da on samo zasvira pa se odmah zna o čemu se radi, a da se taj događaj ili motiv ne mora ni pojaviti na ekranu. Dovoljno je da zasvira glazba. To je najviše što soundtrack može učiniti za film – da sam odradi scenu koja se ne mora ni dogoditi. Vlastitom zvučnom asocijacijom ilustrira, najavljuje, zaokružuje, opisuje, dopisuje ili produljuje ono što se događa u filmu. Simović je to radio tako da je snimao brojne male motive ili kratke teme koje je potom spajao u montaži. Gosti iz galaksije su tu vrlo zahvalni, jer u njima, doslovce, od prve do posljednje minute filma stalno nešto svira, stalno se nešto čuje – to je ili zvuk ili šum – prema Simoviću nebitno, jer je sve to glazba. Primjerice, zanimljiva je scena u kojoj Andra šiba svoju zločestu dječicu, male androide – glume ih Rene Bitorajac i Jasminka Alić. Umjesto klasične šibe pojavljuje se zvuk lasera, koji izgleda i zvuči kao laser iz Ratova zvijezda. Međutim, taj je zvuk ovaj put upotrijebljen na sasvim drugačiji način i kad god se poslije ponovi, mi znamo da su oni učinili nešto loše. Nekoliko tema u filmu zadržava melodijski pristup. Na primjer, ljubavna tema. Neke teme su avangardnije, primjerice tema potjere ili tema uz koju se androidi odmaraju lebdeći u sobi. Ta tema uključuje atonalnu kolekciju zvukova koji ilustriraju i označavaju prostor. Simović je smatrao da minimalna glazbena sredstva bolje koriste filmu od prerazrađene, prekomponirane, prevrckaste ili mickey-mousing glazbe, kako se to već kaže. Tu se našao i sam eksperiment unutar elektronike koji je tada bio vrlo svjež i neobičan.

- Znaju li se pojedinosti sa snimanja?

Govorimo o 1980. godini. Glazba je snimana potkraj godine, u prosincu, u zagrebačkom studiju MM. Svirali su Igor Savin, Zlatko Tanodi i Fred Došek; uključen je i sintesajzer i još nekoliko „mašina“ koje je Simović u svojim zapisima šaljivo zvao idioti. Ali nisu bili idioti. On je zaista, kako kažu njegovi suradnici, iznimno dobro poznavao instrumente. Bio je pretplaćen na mnogo časopisa. To su najprije bili džezistički časopisi, ali i časopisi koji prate suvremenu avangardnu glazbu. Jedan od njih bio je Ear Magazine, američki, tada vrlo utjecajan časopis u kojem ste mogli čitati o atonalnoj glazbi, o novim albumima Laurie Anderson, a nekoliko stranica dalje izlazili su i tekstovi samog Simovića koji je nekoliko puta bio pozvan da piše za taj časopis. Čini mi se da je to bila rijetka prilika, da neki skladatelj iz Hrvatske uopće dobije poziv da za američko tržište piše o nečemu što je u to vrijeme u svijetu već bilo standard, a kod nas je tek bila novost.

- Vratimo se Gostima iz galaksije koji su, kao što ste rekli, prva elektronička filmska partitura kod nas. U kakvoj smo poziciji tada, 1981. godine, bili u pogledu primjene elektroničke glazbe u filmu izvan naših granica?

Elektronika je u filmskoj glazbi počela bitno ranije, i to u Americi, 1956. sa Louis i Bebe Barron koji su radili Forbidden Planet. Zapravo, elementi iz filma Zabranjeni planet i sličnih filmova mogu se naći i kod Simovića. U Gostima iz galaksije neki instrumenti podsjećaju na teremine, a neki na temeljne sinusoidne sintetizatore zvuka koji su bili prethodnica sintesajzerima. Sve se mijenja 1967. pojavom Moogova modularnog sintesajzera. Tek poslije dolazi za Simovića bitni Polymoog. U Zagrebu je postojao jedan jedini Polymoog, a pravi, veliki Moog, koji je zauzimao cijelu prostoriju, nalazio se samo u Radio Beogradu, na njihovu Trećem programu u sklopu elektroničkog studija. Vrlo je malo ljudi imalo prilike – jednostavno je bilo preskupo – raditi s njim. Polymoog je zapravo bila prva Moogova polifona „mašina“ sa skladateljima prijateljskim tipkama, kojima su oni mogli izravno u takvu analognu sintetičku strukturu unositi tonove, svirati i posebnom pedalom regulirati oscilacije zvuka. Tu su se događali zanimljivi eksperimenti. Evidentno je da se Simović u Gostima iz galaksije zaista mnogo koristio Polymoogom, a postoje i njegovi privatni zvučni zapisi eksperimentiranja, isprobavanja i učenja pojedinih mogućnosti te „mašine“.

- Vidim da nas priča o Gostima iz galaksije vodi u neslućenim smjerovima. Ima li još takvih ili sličnih „cveba“, poput te s Polymoogom?

Netipičan je, recimo, bio i tretman dijaloga u filmu. Svi robotski glasovi, posebno Andra, bili su propušteni kroz posebne filtre, što se isto tako nije radilo u našem filmu. Glumica Ksenija Prohaska, tada vrlo mlada i željna pokazivanja svojega glumačkog talenta, nije bila sretna zbog toga što će joj glas zvučati sintetički. Dok sam s Lerijem slagao soundtrack, čuo sam probe, komentare i različite varijacije ili takeove, kako su išli jedan za drugim i za trećim. Tu se zaista vidi postupna razrada zvukova, gdje je Simović za takav sintetički soundtrack, kako je i sam pisao svojedobno u Filmskoj kulturi, ipak dopuštao da dio atmosfere u studiju bude takozvana „akcidentna“ glazba i da se jednostavno dogodi u odnosu „mašina-čovjek-skladatelj“. On je bio, kako se kaže, pen and paper skladatelj. Jedan njegov suradnik je opisivao kako se na papiru sve crnilo od tinte, koliko je bilo zabilješki – od tempa, trajanja do svega ostalog. Sve je bilo vrlo, vrlo propisano. Međutim, u Gostima iz galaksije on si je dopustio razigrani eksperimentalni pristup, što je donijelo sjajne rezultate.

- Čini se da o Simoviću i njegovoj glazbi premalo znamo i da nas i dandanas njegove partiture iznenađuju.

Da, Gosti su snimani nakon njegova velikog uspjeha s profesorom Baltazarom. U to vrijeme Simović je već bio nagrađeni skladatelj – ne on sam, nego je film za koji je radio glazbu, Surogat, dobio Oscara. On je poslije na Festivalu u Beogradu dobio i počasnu nagradu za glazbu u tom filmu. Bio je vrlo samozatajan u tome, iako je brižno čuvao memorabilije vezane uz nagrade. U jednom je intervjuu rekao da ne želi isticati sebe i da misli da će se njegova glazba valorizirati tek kad umre. Eto, čini se, da je – na žalost, ali i na sreću – to vrijeme došlo, da se malo više pozabavimo Simovićevim opusom koji, moram reći, prema trenutačnim podacima, sadrži više od 300 filmova. Velika brojka! Tu je, dakle, Škola animacije, igrani filmovi, namjenski filmovi, špice za radio, posebne glazbe za radio koje je snimao, dakle one ambijentalne glazbe koje se pojavljuju dok traju vijesti, edukativni filmovi, reklame… – postoji veliki spektar primijenjene i autorske glazbe. Jer Simović je radio i jazz, pop-glazbu, ali i narodnu glazbu. Pisao je za Krapinu, Festival kajkavske popevke... Osim toga je zaslužan i za neke hitove Arsena Dedića, Tereze Kesovije, Višnje Korbar, grupe 4M… Dakle, to je tako velik opus da mislim da godinama nećemo uspjeti povezati i spojiti sve što je radio. Primjerice, tu ubrajamo i njegov jedini objavljeni autorski LP, Zagrebačke impresije, koji je 1979. objavio zagrebački Jugoton. Zagrebačke impresije nisu, nažalost, naišle na dobre kritike, ali je taj album opet bio nov u hibridnom tretmanu glazbe. Na njemu ima puno prekrasnih glazbenih zahvata, spoja jazza, filmske glazbe, elektronike, pa čak i onoga što se u to vrijeme zvalo easy-listening glazba.

- Kakav je danas status filma Gosti iz galaksije? Čini mi se da takvih filmova više nema, barem ne kod nas.

Mislim da smo svi mi, što se tiče žanrovskog SF-a i žanrovskog horora, malo siromašniji u povijesti filma nego što bi trebalo. Kad razgovaram s kolegama filmolozima, svima nam je malo žao što nema više takvih filmova. Zaista su Gosti iz galaksije naš prvi, i čini mi se, posljednji pravi znanstveno-fantastični film. Postoje međuslučajevi poput Tajne starog tavana Vladimira Tadeja ili čak filma Sedmi kontinent, u kojem Vukotić primjenjuje mnogo toga što je bilo blisko fantaziji, ali opet neznanstvenoj fantastici. S druge strane, Gosti iz galaksije se, nažalost, kod domaće kritike smatraju trash filmom, što zaista nije. Nenad Polimac kaže u svojem Leksikonu da ga nikad nije trebalo ni snimiti. No to je znanstveno-fantastični film za djecu, film koji je dobio zaista zanimljive nagrade po Europi. Nalazi se, primjerice, u Živkovićevoj enciklopediji fantastike, svi SF fanovi znaju za njega. Dakle, konceptualno je vrlo zanimljiv jer unatoč dječjem predznaku, on je i SF i horor.

Jedna od akcija koju smo planirali, a nadamo se da ćemo je uspjeti izvesti, jest svojevrsna peticija da se taj film napokon restaurira. Naime, Hrvatski državni arhiv svake godine restaurira pet do deset filmova, jer nema novca za više. Naravno, komisije koje odlučuju o vrijednim radovima koji će se restaurirati i spasiti od propadanja uvijek biraju ozbiljne drame, realizam ili u hrvatskom filmu tako obljubljene ekranizacije književnih klasika. Gosti iz galaksije tako uvijek „izvise“ jer su blesasti, dječji i šareni. I onda za njih ima vremena. Međutim, kopija koju sam posljednji put vidio, koja postoji u Hrvatskoj kinoteci, strašno je loša i taj je film, nažalost, pred propadanjem. Na predstavljanju ploče u Jugoslavenskoj kinoteci u Beogradu vidio sam i njihovu kopiju, također je oštećena. I zato bih volio da i ploča i Simović sam po sebi, bude nešto što će natjerati ljude da zabilježe taj film kao važan u posebnoj kategoriji i, naravno, da se svrne pozornost na Simovića kao autora.