x

Pročitajte najnovije vijesti o djelovanju HDS ZAMP-a, zaštiti autorskih prava te vijesti iz svijeta glazbe.

Intervju: Frano Đurović

Iz novog broja Cantusa prenosimo razgovor s Franom Đurovićem, dobitnikom mnogih nagrada za kompoziciju i članom predsjedništva HDS-a iz redova skladatelja ozbiljne glazbe, s kojim je razgovarala Maja Stanetti...

Nema glazbenog područja koji skladatelj Frano Đurović (Dubrovnik, 1971.) nije dotaknuo u svojem bogatom opusu. Zapažen je još kao mladi autor, potekao iz klase Frane Paraća na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, a raznolikost njegovih stvaralačkih interesa kreće se od akustičke za orkestar, sve vrste instrumenata, osobito klavir, do elektroničke, elektroakustičke glazbe, multimedijskih projekata, instalacija, glazbene scene. Nagrade koje je dosad primio za svoja djela uključuju i Slavenski i Marul, a aktivan je bio kao voditelj Glazbene tribine u Opatiji i umjetnički savjetnik Muzičkog biennala Zagreb.

- U vašem dosadašnjem opusu koji obuhvaća sve forme i sastave, ipak se na neki način ističe sklonost glazbenoj sceni i glazbi za predstave, uključujući i onu za predstave „kontroverznog“ Olivera Frljića. Je li za to odgovorno  „dubrovačko“ djetinjstvo i dojmovi iz teatra?

Da, glazbena scena mi je doista privlačna, napisao sam glazbu za više od 40 dramskih predstava, glazbu za bezbroj reklama, TV emisija i slično. To smatram svojim zanatom i trudim se raditi ga dobro i profesionalno. Ne smijem zaboraviti svoju komornu operu Eto vas (na Držićev tekst, spomenuli ste Dubrovnik) i balet My Name Is Nobody. Oba projekta su bila produkcija MBZ-a. Rad na četiri predstave s Oliverom Frljićem bio mi je zadovoljstvo, volim raditi s inteligentnim ljudima koji jasno znaju što hoće. Frljić se služi provokacijom i kontroverznijim metodama u odnosu na većinu svojih kolega redatelja da bi postigao svoj cilj, no radi se o izuzetno dubokim i promišljenim potezima koji imaju smisla. Čak sam i glumio u jednoj njegovoj predstavi, ako se to može nazvati glumom. I šteta što nije glazbenik-skladatelj jer ima izvrstan sluh i fantastičan osjećaj za protok vremena.

- Kako izgleda suradnja sa zamislima redatelja? Na popisu vaših suradnika su mnogi, poput Janusza Kice, Ivice Boban, Anice Tomić...

Kad sam u službi skladatelja za dramsku predstavu, potpuno se predam redateljskim zamislima i tad je moj ego, ukus ili čak svjetonazor potpuno nebitan. S Frljićem, kad smo radili Bakhe u Splitu i kad je bila ona famozna strka s tadašnjim intendantom Štrljićem, ima zgodna anegdota: na presici sam pred svima izjavio da ako redatelj od mene poželi, naravno u službi predstave, da se bacim kroz prozor, to bih bez razmišljanja i učinio jer mu apsolutno vjerujem. Možda je to malo nezgrapna izjava, kojoj smo se poslije često smijali, ali dobro opisuje moj stav prema radu na scenskoj glazbi. U posljednje vrijeme često surađujem s redateljem Darijom Harjačekom, jako dobro smo kliknuli, uživam s njim raditi.

- Postoje li u toj raznolikosti opusa ipak neke preferencije?

Što se tiče ozbiljne glazbe, koju ipak smatram svojom domenom, čekam da mi napokon netko naruči veliku operu ili nešto slično. Sad sam u naponu snaga za dugi metar. A volio bih napisati i mjuzikl, imam već ideju.

Iz djetinjstva u Dubrovniku više mi je ostalo sjećanje na obiteljsko muziciranje, švercanje u Kneževu dvoru na koncerte Ljetnih igara i probe s bendovima po opskurnim prostorima, nego odlazak u teatar, premda sam volio ići na predstave.

- Posljednja je pak praizvedba bila za Pasionsku baštinu. Kako pomirujete tako različita usmjerenja?

Koncert za fagot i gudače Stala plačuć' tužna mati praizveden je na Pasionskoj baštini. Čak sam dobio i nagradu za to djelo religioznog karaktera. Mislim da doista nemam potrebe pomirivati usmjerenja ako pošteno i profesionalno radim svoj posao. Da se razumijemo, moj privatni život je jedna stvar, moji životni stavovi su vrlo jasni, ali u mojem poslu jedan dan doslovno možete pisati dječju pjesmu ili npr. himnu škole, nakon toga simfoniju za veliki orkestar koja traje sat vremena, pa jingle od nekoliko sekundi za TV, pa glazbu za dječju predstavu, gdje morate biti i skladatelj i aranžer i snimatelj i korepetitor i glazbeni producent, pa elektroakustičku skladbu, pa gudački kvartet, pa glazbu za reklamu za pivo, pa nakon toga misu ili oratorij, pa aranžman za gudače neke pop-pjesme, pa izraditi neki klavirski izvod, pa zvučni logo neke tvrtke, pa glazbu za predstavu, gdje npr. Frljić od križa napravi svastiku… to je takav posao. I zapravo, koliko god katkad bilo čudnovato i naporno, uživam u tom svojevrsnom šarenilu, stekao sam veliko iskustvo i puno sam naučio. Premda, što sam stariji, sve sam veći mizantrop i sve teže podnosim kontakt s ljudima.

- Za svoj skladateljski rad dobili se mnoge nagrade. Što vam one znače i koja vam je najdraža?

Lijepo je dobiti nagradu za svoj trud; to je sjajan osjećaj. Nažalost, puste nagrade vam ništa ne znače kad vas ne cijene osobe koje bi trebale predstavljati struku. Čast izuzecima.

- Vaša aktivnost uključuje i ulogu na Biennalu. Što je on danas za nas u naraslom broju festivala u svijetu u kojem nema osobitih previranja u suvremenoj glazbi?

Bojim se za Biennale, i to jako. Maloprije spomenute osobe, koje bi trebale predstavljati struku, a prioritet bi im trebala biti kvaliteta, a ne osobni interesi, učinit će u vrlo skoroj budućnosti od MBZ-a nešto slično provincijskoj školskoj priredbi. Koliko vidim, već se radi na tome. U cijelom svijetu - doslovno na cijeloj kugli zemaljskoj - naš MBZ, uz npr. Varšavske jeseni, slovi kao jedan od najjačih svjetskih festivala te vrste. I to zasluženo. U nekoliko navrata sam se u to osobno uvjerio kao delegat u Poljskoj, Velikoj Britaniji itd. gdje vam se na spomen MBZ-a otvaraju sva vrata i svi vas tretiraju s poštovanjem. Sramotno je da umjesto da poštujemo ono što nam je ostavio Milko Kelemen i nakon toga Ivo Josipović i Berislav Šipuš, sadašnjem umjetničkom ravnatelju Krešimiru Seletkoviću trpamo klipove pod noge. Sramotno.

- Kako u takvom konglomeratu zbivanja nalazite osobni izraz i kako se on mijenja s vremenom?

Jako mi je važan sam osjećaj stvaranja, kreiranje atmosfera, boje zvuka koje zamišljam. Puno radim, radeći sam jako puno naučio, pokušavam se ne ponavljati i kad god mogu, istražujem nešto novo. Možda će zvučati malo prepotentno, ali što sam stariji, sve manje me je briga za ono što će drugi reći o mojem radu. S druge strane, vrlo je zanimljivo to da mi, što je meni manje stalo do tuđeg suda, „karijera“ bolje ide. Pa tako ponekad mogu sebi dopustiti luksuz eksperimenta, istovremeno citirati Mišu Kovača, Ramba Amadeusa, grupu Majke i Edu Maajku i u djelo utkati elemente humora, cinizma i slično. To me veseli.

- Koliko narudžba utječe na skladateljski rad?

Kad imam jasan rok predaje partiture i dionica, onda nema problema, uglavnom sve stignem na vrijeme. A u šali često kažem: „Deadline mi je najbolja inspiracija.“

- Koliko sami izvođači određuju što ćete pisati?

Uglavnom imam sreću s izvođačima, jako mi imponira kad mi npr. skladbu naruči Petrit Çeku, pohvali mi djelo i odsvira ga božanstveno. Vrlo sam zadovoljan suradnjom s Cantus Ansamblom, Simfonijskim orkestrom i Zborom HRT-a, Zagrebačkom filharmonijom, Dubrovačkim simfonijskim orkestrom, Zagrebačkim ansamblom flauta, Kvartetom Papandopulo, makedonskim ansamblom Con Tempora, solistima Branimirom Pustičkim, Katarinom Krpan, za koju sam valjda napisao više od pola svojega klavirskog opusa, Gordanom Tudorom, Danijem Bošnjakom…

- Jesu li skladbe za rog i klavir zapravo posvećene sinu koji uči rog?

Jesu, mali Vlado svira rog od pete godine i jako dobro mu ide, ponosan sam na njega. Pisat ću mu skladbe kad god za to bude prilike.

- Tko je najviše utjecao na vas u procesu formiranja? Jeste li imali uzore iz glazbene prošlosti, najdraže skladatelje? 

Imao sam dva ujaka glazbenika, obojica nažalost više nisu živa. Jedan je diplomirao dirigiranje i klavir, a drugi je bio roker, bubnjar. Obojica su mi bili uzori i velika podrška u životu. Možda zato sad tako mogu balansirati između takozvane klasike i takozvane pop-glazbe.

- Predajete teorijske glazbene predmete na Muzičkoj akademiji u Zagrebu i u neprestanom ste kontaktu s mladima. Što danas očekujete od svojih studenata i kako ih upućujete?

Studente učim da ne uzimaju sve zdravo za gotovo, da misle svojom glavom i da se na akademiji ne može sve naučiti. Mi profesori im možemo dati smjernice i u nekim stvarima malo skratiti put učenja, ali sama diploma je tek početak. To me je naučio moj profesor Frano Parać i na tome sam mu zahvalan.

- Bavite se i elektroničkom i elektroakustičkom glazbom. Koliko su nužne suvremene tehnike stvaranja?

To je stvar afiniteta. Osobno obožavam pisati elektroakustičke skladbe i sve vezano uz taj izraz mi je vrlo privlačno. Eksperimentirao sam puno na tom području i imam više radova kojima sam jako zadovoljan. Ivo Malec mi je na praizvedbi 2010. godine pohvalio djelo Popet ću se na brdo s kojeg vidim svijet i to mi je jako imponiralo.

- Pišete li rukom ili izravno u kompjutorski program?

Skicu obavezno radim rukom i većim dijelom iz glave, kad god za to imam priliku. No kad nemam vremena, pogotovo ako radim neku jednostavnu „điđu“, pišem ravno u kompjutorski program i brzo sam gotov.

- Prije „ozbiljne“ glazbe imali ste zabavnoglazbenu prošlost. Surađivali ste i s Edom Maajkom. Kakva su ta vaša iskustva? Biste li ih ponovili?

Jedno vrijeme vodio sam paralelni život, dok sam studirao kompoziciju, a i nekoliko godina poslije bio sam klavijaturist u bendovima Vještice, Kojoti, Stampedo, Naturalna mistika, Boris Leiner Band, Mayales, Edo Maajka i Leksaurini… ima toga sigurno još, ne pamtim više. To je zabavno iskustvo, ali nisam siguran da bih više tako živio. No nikad se ne zna što život nosi. Danas mi je uživancija povremeno surađivati s bendom Vatra, kojemu sam na posljednjem, akustičnom albumu napisao aranžmane za gudače, grupi Pavel, tj. Tonki koja snima solo album, pisao sam aranžman za harfu i gudače, no najviše me veseli suradnja s Mrletom iz Leta 3, oduševio me je i kao osoba i kao umjetnik. Pisao sam aranžmane za šest violončela i bas-klarinet na nekoliko  pjesama za Mr. Lee&IvaneSky (to su Damir Martinović Mrle i Ivanka Mazurkijević, pjevačica grupe Stampedo), imali smo super suradnju. Grad Rijeka bit će Europska prijestolnica kulture 2020., radit ćemo zajedno na jednom ludom projektu, jedva čekam.

- Pišete li više skladbi u isto vrijeme? Prepravljate li, dodajete, oduzimate?

Sve teže mogu pisati više kompozicija u isto vrijeme, prije sam to mogao. Uglavnom ne prepravljam, kad povučem duplu crtu na kraju, to je to i skladba od tog trenutka ima svoj život. To me isto naučio prof. Parać. Jedino, priznajem, ponekad citiram samog sebe, i to uglavnom u šaljivom kontekstu.

- Zanimljivi su bili pravi dubrovački nazivi Nazbilj i Nahvao? Na što se to odnosilo u vrijeme nastajanja?

Izrazima Ljudi nazbilj i Ljudi nahvao koristio sam se kad je bila Držićeva godina, tad mi se to činilo zgodno. Bila je to mala provokacija koju nitko nije shvatio, no nema veze.

- Katkad se poigravate duhovitim naslovima? Je li to uputa slušateljima?

Naravno da su moji naslovi na neki način uputa slušateljima. Ako vam se skladba zove „Kvartet za kraj radnog vremena“ ili „Nepatetična sonata“, sigurno za to ima neki razlog, ne radi se samo o igri riječi. No prepuštam slušateljima da sami dokuče o čemu se radi.

- Kako se može izboriti za opetovane izvedbe?

Ne borim se za opetovane izvedbe; priznajem, ne radim baš na samopromidžbi. Nažalost, takva su vremena da je to postalo važnije od same kvalitete. No ne žalim se.

- Koji je sljedeći projekt?

Trenutačno pišem sedam nokturna za klavir, trebam početi pregovore za snimanje novog CD-a, trebam pisati za alt-saksofon, violončelo i klavir, obećao sam napisati misu za mlade u župi sv. Petra u Dubrovniku, smišljam novu elektroniku, Mrle snima novu pjesmu… Dobro je.

Hrvatsko društvo skladatelja Državni zavod za intelektualno vlasništvo Stop krivotvorinama International Confederation of Societies of Authors and Composers

Vaš Internet preglednik je zastario! Preuzmite novi ili instalirajte Google Chrome Frame.