sinkOpa: U pol' 9 kod Sabe
Drugi finalisti Karlovačko RockOffa, zagrebački queer pop cabaret U pol' 9 kod Sabe, gosti su ovotjedne sinkOpe. O glazbi, aktivizmu i planovima razgovarali smo s Anom Opalić i Goranom Bogunovićem, a ukoliko ovo čitate i pritom ste gitarist/ica koji se želi pridružiti bendu, svakako im se javite...
Glazbeni kritičar Ante Perković o vama je 2012. napisao ovo: „... krajnje je vrijeme da stvari poput onih koje cure i Goran sviraju U pol 9 kod Sabe prestanu biti 'čudne' i 'alternativne', i postanu ono što jesu: pravi, zdravi, sveprisutni, obični pop“. Danas, s vremenskim odmakom od 4 godine, jesu li se i u kolikoj mjeri obistinile Antine riječi?
Pa mi se jesmo zavrtili na radiju. Teško je sada ocijeniti da li bi se zavrtili više da imamo „strejt tekstove“ i da ne furamo imidž koji furamo.
Mi smo kao bend zadovoljni jer kroz godine učimo o glazbi, radimo ono što nam je gušt i zavidan broj ljudi je to prepoznao kao zanimljivo. Taj aktivistički moment u kojem smo mi naprosto „out“ i ne cenzuriramo svoje stihove nama je i danas bitan kao i u početku i to ne planiramo mijenjati. Nekim ljudima smo baš zbog toga zanimljivi, a nekima vjerojatno odbojni. Mi smo se odlučili da budemo ono što jesmo, bez cenzure i bez prevelikih kalkulacija.
Pobjednici ste 2. finalne večeri Karlovačko RockOff festivala – kakvi su vaši dojmovi dosad? Kakva su očekivanja u završnici?
Zbilja nismo očekivali ovu pobjedu. Došli smo tamo sa jednim jedinim ciljem, a to je da odsviramo „onako kako mi to znamo“, da se pokušamo maksimalno opustiti, ignorirati tremu i dobro se zabaviti.
Nismo bili zadovoljni našim lanjskim nastupom kada smo imali dobru pjesmu, ali na samom nastupu nismo dali svoj maksimum. Nekakva nelagoda i trema su nam pokvarile gušt i to je bilo jedino što smo pokušale pobjediti ove godine. U završnici priželjkujemo samo dobru svirku i dobar feeling.
Jeste li imali priliku preslušati „konkurenciju“? Tko od ostalih vaših kolega sa scene zaslužuje veću pozornost medija i radio stanica?
Svi su bendovi na ovom natjecanju kvalitetni i posvećeni glazbi, svaki je bend zanimljiv na svoj način. Drago nam je da smo u tako dobrom društvu. Zbilja nam je to kompliment. Što se tiče glazbene scene općenito, to je kompleksna priča. Ukratko, čini mi se da „opstaju“ najuporniji. Opstaju oni koji ne odustanu bez obzira na poteškoće i „teška vremena“.
Možete li ukratko objasniti vašu ladicu „smart indie pop“? Tko čini publiku tog žanra? Što bi bila suprotnost vašeg
Pa smart bi bio onaj dio sa iskrenim i životnim tekstovima, kao i naša odluka da imamo tekstove kakve imamo. Indie, činjenica da sve radimo sami, čak i spotove. Prvi album smo „same izdale“ odnosno objavile besplatno na Bandcampu. Same smo napravile i cover za CD. Kao suprotnosti tome, ne znam što bi sad nazvala dumb mainstream pop glazbom. Recimo da svaki glazbenik pronađe svoju publiku. Radi se više o različitim senzibilitetima. To nas razlikuje. Senzibilitet. Glupost je nešto skroz drugo i nje ima posvuda. Na obje strane.
Nakon prvog albuma, snimljenog DIY i objavljenog na Bandcampu, drugi album pripremate u izdanju diskografa? Kako je došlo do te odluke? Što time dobivate, a niste mogli dobiti kao indie izvođači? Što biste preporučili svojim kolegama koji se nađu pred dilemom: samostalno ili s diskografom?
Tek nedavno smo potpisali za Aquarius records jer smo osjetili potrebu da netko plasira te naše stvari „out there“. Mi same jednostavno ne stižemo sve. Svi ljudi u bendu su zaposleni, imaju živote pune jurnjave, neke druge karijere, obitelji, pse, mačke... Nismo baš talenti za PR niti previše društvene osobe (smijeh). Svu raspoloživu energiju već trošimo na vježbanje, svirke i snimanja.
Nemam savjet za druge bendove, svatko mora sam procijeniti vlastitu situaciju i mogućnosti. Kao i ambicije. Kad ste uporni i maštoviti, svašta se može isfurati. Nema pravila.
Vaše pjesme izrazito su radiofonične – otkud taj osjećaj za pogađanje ukusa glazbenih urednika? Postoji li uopće recept za „radijsku pjesmu“?
Hvala na komplimentu. Ne znam postoji li recept, ali mi ga nemamo. I Martina i ja volimo pop glazbu. Valjda nam je jednostavno „u uhu“. Odrastale smo u 80-ima, možda i to malo. Što se tiče rada na aranžmanima, e to je umijeće za sebe i tu želimo naučiti što više. Trenutno nam je kao bendu to najveći izazov. Upravo po drugi put snimamo jednu stvar jer nikako nismo bili zadovoljni aranžmanom. Učimo.
Na vašem fejsu piše: „Bend, koji od svojih prvih dana ima epitet aktivističkog, spoj je različitih marginalnih/manjinskih pozicija i kao takav odlučio je opjevati do sada neispričane priče“. Koje još marginalne skupine zaslužuju da se ispričaju njihove priče i koji od vaših glazbenih kolega takve priče (uspješno) pričaju?
Kompilacije „Bistro na rubu šume“ predstavile su velik broj izvođača od kojih je većina još relativno nepoznata, a zaslužili su pažnju. Mislim da je došlo vrijeme u kojem se ljudi moraju potruditi kako bi našli glazbu koja je dobra i odgovara im. S jedne strane se u medijima forsira jako mali broj poznatih imena, a s druge sve više ljudi svira i sve je više kvalitete koja nije tržišno atraktivna.
Mislim da moramo shvatiti da svatko od nas spada u neku marginalnu skupinu, manje ili više. Zato pozivamo ljude da sviraju jer je to dobro i za njih i za njihovu okolinu. Zato promoviramo toleranciju i solidarnost, a priča o gay ljubavi definitivno nedostaje u našoj pop glazbi. Mi smo krenule od sebe i voljele bi vidjeti da se još netko odluči iskreno zapjevati o svojim društveno neprihvaćenim osjećajima. Jer jedino se tako mogu pobijediti predrasude. Skrivanjem u ormaru sigurno ne.
Za kraj, planovi nakon RockOffa i snimanja albuma?
Nakon Rockoffa snimamo dalje u Funhouse studiju. 15.11. objavljujemo novi singl, zatim krećemo raditi na novim materijalima za treći album. Nemam pojma koliko će se nove stvari zavrtiti. Ne želimo uopće misliti o tome. Svaki bend želi da se stvar zavrti, naravno. Ali nije dobro razmišljati o tome unaprijed. Sada radimo na aranžmanima za nove stvari i spremamo se za nastup u finalu Rockoffa. I to je to. Radujemo se vikendu (smijeh).
