x

Pročitajte najnovije vijesti o djelovanju HDS ZAMP-a, zaštiti autorskih prava te vijesti iz svijeta glazbe.

sinkOpa: The Blondes

Kristina Radovčić i Emanuela Lazarić dvije su talentirane Opatijke koje su se udružile u akustični duo The Blondes. Same sebe svrstale su u etno/pop/rock žanrovsku ladicu, a osim zanimljivih obrada, poznate su i po nagrađivanim izletima u autorske vode. To je, ukratko, ulaznica za ovotjednu sinkOpu...

Zašto je kod nas, unatoč velikom broju talentiranih kantautorica, još uvijek „svjetsko čudo“ vidjeti dvije cure s gitarom na pozornici koje k tome još rade i autorske pjesme?

Kiki: Mislim da i nije više svjetsko čudo jer danas na YouTubeu možeš svašta naći, vidjeti i preslušati, pa tako i cure s gitarama, ali istina je da se tek nedavno u Hrvatskoj medijski sezibilitet naklonio kantautoricama na gitarama. Možda je tome pridonio i internet i popularizacija akustičnih obrada i autorskih pjesama putem raznih glazbenih platformi i društvenih mreža... Ja sam oduvijek bila ovo što sam i sada; ona koja svira gitaru, pjeva i piše pjesme, još od svoje 12. godine samo što tada to nije bilo in.

Ella: Sigurno je puno lakše danas zaokupiti pažnju javnosti i medija nekim skandalom ili golotinjom, ali mislim da se pomalo ta percepcija mijenja. Publika želi osjetiti i doživjeti iskrenu emociju, a to je vrlo teško „fingirati“. Ljudi nisu budale, barem još vjerujem u to, a reakcije publike na našu muziku to dokazuju... Lake note i „žaruljanje“ uz poluobučene pjevačice može biti doživljaj nekima, ali najiskrenije je kada se pronađeš u nečijoj priči i naježiš ili pustiš suzu. Kada nam netko priđe i kaže da je to doživio, to je vrhunac. Ljudi su željni kvalitetnih izvođača koji ne vrijeđaju njihovu inteligenciju bez obzira što im mediji servirali.

Ostavile ste svoje poslove i odlučile se potpuno posvetiti glazbi. Kako je bilo otisnuti se u taj bezdan i što vam je dobro, a što loše to donijelo?

Kiki: Bilo je upravo tako, stajanje na „čvrstoj“ i „sigurnoj“ litici i bacanje u bezdan s mješavinom straha, ludila ali i nezadovoljstva tom istom liticom. Nemogu reći da nisam probala uživati u arhitekturi i živjeti od nje, ali nije išlo, satrala me u par godina. Crtanje postojećih objekata zbog legalizacije bilo je kreativno samoubojstvo, a radno vrijeme koje ne postoji i minimalna plaća učinili su da sam se pitala imam li zapravo što izgubiti?! Glazba me ispunjava u sva ta tri segmenta i mislim da me nekako sve u životu vodilo k tome da radim ovo što radim sada. Voljela bih da se u budućnosti ovaj naš glazbeni rad, sviranje noćima, smatra pravim poslom. Da ne dobivamo novac preko ugovora o umjetničkom nastupu već da dobijemo sva radnička prava i sigurnost kao i drugi zaposleni ljudi. Na ovaj način smo obespravljeni i poniženi. Ironično, ali trenutno i nizozemske kurve imaju veća radnička prava i dignitet od nas.

Ella: Bilo je teško isključivo zbog okoline koja je mislila da nismo normalne. Kao, muzika nije posao?! Pa eto, možemo gledati na sebe kao poduzetnice jer je ovo itekako posao i to od 0-24, 7 dana u tjednu. Sve radimo same, od pisanja pjesama, dogovaranja svirki i svirke same, slaganja razglasa do osmišljavanja kreacija za nastupe. Kad radimo u studiju, uključene smo i u aranžiranje, kad se snima spot, zadužene smo za čitavu produkciju i zaista se naradimo oko svega.
Ponekad zna biti gusto, ali zaista uživamo u tome što radimo, a najvažnije je da, uz sve to, stignemo odgajati svoju djecu i provoditi vrijeme s njima što u nekoj firmi ne bi bilo moguće jer radiš od jutra do mraka za nikakve pare. To nije život koji smo mi htjele za sebe i svoju obitelj. U našim glavama odluka je bila vrlo laka, samo je trebalo malo hrabrosti za onaj prvi korak.

Mislite li da bi vam vaš glazbeni put bio lakši da ste u Zagrebu, a ne u Opatiji? Kako vi gledate na tu centralizaciju, pogotovo u kontekstu glazbene industrije?

Kiki: Vjerojatno bi bio lakši sad na početku, al ne opterećujem se previše jer živimo na prekrasnom Kvarneru i ne mislimo se seliti. Mislim da je bitnije da naša djeca rastu uz more, na pitomom Kvarneru nego da naša glazbena priča raste u centru Zagreba. Uostalom i Rijeka, Kvarner imaju svoju rockersku priču i tu je naše korijenje.
Ako postoje trud, rad i istraživanje u stvaranju, oni prije ili poslije moraju biti zamjećeni stoga neizmjerna hvala ljudima iz struke i medijima koji su nas „skužili“, nagradili nas i dali nam šansu i vjetar u leđa za daljnji rad.

Ella: Život u metropoli nudi mnoge mogućnosti, stalno se nešto događa, lakše ostvaruješ kontakte i vjerojatno se nešto brže „otvara“, ali ne možeš sjesti na terasu s pogledom na more i uz šalicu kave guštati u tom zraku i pisati stihove (smijeh). Ne znam, bar zasad nismo razmišljale o selidbi jer su cure još male, ali tko zna gdje te život odvede, pa nije isključena ni mogućnost da jednog dana s obitelji živim bilo gdje na svijetu. Ali ako mogu birati, opet bih odabrala ovaj naš komadić raja, ionako nam je ljeti ovdje pola kontinenta pa dođe skoro na isto.

Kako biste opisale vaš autorski izričaj i cijeli kreativni proces, kako izgleda skladanje u vašoj praksi? Pijete li s posebnog izvora kad radite pjesme na čakavskom ili se radi o istom vrelu inspiracije?

Kiki: Nedavno sam čula krasan Goetheov citat koji mi je posložio sve kockice što se muzike i arhitekture tiče: muzika je tekuća arhitektura, arhitektura je smrznuta muzika. Složila bih se s time jer je proces stvaranja isti, a najbitnija je Ideja od koje uvijek krećem kad skladam pjesmu. Inspiracija, odnosno tekstovi nam se temelje na proživljenim momentima, periodima, promišljanjima koje onda zajedno opjevamo uz gitare, loop, kazoo, usnu harmoniku, šušku... Veoma jednostavno, bazično, ali udara u srž i takav nam je i nastup u živo.

Sve pjesme dosad smo snimile u proširenoj varijanti zbog radiofoničnosti i zato surađujemo s različitim producentima i glazbenicima. Aranžiranje bih najviše usporedila s arhitekturom, jako mi je interesantno, volim imati svoje prste u tome. Zato me ne vole svi producenti (smijeh). Tu nastupa i kreativna glazbena ekipa s kojom se zatvorimo u studio i koja pjesmi daje svoj obol i novu dimenziju. Super je naći se s ljudima na istoj valnoj duljini i onda gledati kako u pjesmu unose nešto fantastično i svoje. Mijenjamo se iz pjesme u pjesmu, istažujemo, učimo, rastemo i ne želim da taj proces stane.

Ella: Izvor je uvijek isti. To je ono mjesto kad isključiš sve oko sebe i slušaš unutarnji glas bez buke koja nam se stalno nameće i zagađuje osjetila. Jednostavno si sam sa sobom, najčešće usred noći kad svi ostali spavaju. Sve počne s nekim komadićem teksta ili refrenom koji ti ne da mira sve dok to ne izbaciš iz sebe. Taj proces stvaranja je divna privilegija jer se tada najviše osjećaš živim, povezan si s tim posebnim izvorom kreativnosti i stvaraš nešto novo. Mi smo majke pa možemo to usporediti i s rađanjem. Zapravo, smatramo da su i naše pjesme naša dječica, pa ih tako i doživljavamo...

Uz brojne obrade koje izvodite, pažnju su zaokupili vaši coveri Nene Belana i Rajka Dujmića – jesu li autori imali priliku čuti vaše verzije i kakve su reakcije? Koga cijenite od svojih domaćih kolega i čiju glazbu volite oblačiti u novo ruho?

Kiki: I Neno Belan i Rajko Dujmić zadovoljni su našim coverima jer smo unijeli nešto svoje i makle se od originala pogotovo kod pjesme „Šuti moj dječače plavi“ gdje smo izmjenile atmosferu, harme, refren stavile u mol i od veselog pjesmuljka napravile nabrijanu tužno/ljutu verziju. Valjda je zato Rajko rekao da se osjeti ženska ruka. Zapravo i ne znamo jesu li rekli istinu, možda su samo bili gentlemani i zadržali za sebe suprotno mišljenje. Po tom pitanju mislim da je jako teško zadovoljiti autore, teško je izmjeniti nečiju djecu.

Od domaćih kantautora koje cijenim u top 3 bili bi Darko Rundek, Damir Urban i Gibonni. Totalno su različiti, ali svoji, dosljedni i duboki. Svaki u svom svemiru al sviđa mi se njihova poetika, emocija i energija u glazbi. A što se tiče pjevačica, kad nje ne bude morat ću se misliti, za sad ju je lako izdvojiti, Josipa Lisac.
Ne samo da bih voljela da oblačimo njihove pjesme u novo ruho nego bih definitivno voljela da surađivati s njima u budućnosti.

Ella: Da, nadamo se da nisu lagali kad su rekli da im se dopadaju naše obrade. No, ipak je važno i mišljenje publike, a tu mislim da su reakcije više nego dobre i to nas veseli. Od domaćih kantautora definitivno Rundek, nažalost nismo ga još imale prilike upoznati osobno, ali čini se kao vrlo osebujna ličnost, umjetnik u svakom pogledu. Jako cijenim i to što rade naši prijatelji kolege Pavel i Bang Bang, jednostavno zrače i volim ih poslušati. Zanimljivo je kako su se pronašli i na privatnoj i na kreativnoj razini, to daje još jednu dimenziju njihovom stvaralaštvu, jednostavno su divni.

Foto: The Blondes facebook

Ostale tekstove rubrike sinkOpa pročitajte ovdje.

Hrvatsko društvo skladatelja Državni zavod za intelektualno vlasništvo Stop krivotvorinama International Confederation of Societies of Authors and Composers

Vaš Internet preglednik je zastario! Preuzmite novi ili instalirajte Google Chrome Frame.