Gibonni i Oliver: Familija na okupu
Nedavna objava zajedničkog albuma "Familija", ali i nadolazeći koncert u pulskoj Areni 27.8., poslužili su kao prilika Bojanu Mušćetu da za časopis Cantus porazgovara s Gibonnijem i Oliverom...
Gibonni i Oliver nedavno su objelodanili zajednički album Familija. Zanimljivog koncepta, album donosi ono najbolje od obojice pjevača, uz reviju vrsnih i domaćih instrumentalista, kao i Gibonnijeva iznimno zrela autorska promišljanja. Inače, Gibonni je dobio potporu natječaja HDS-a International za karijeru na inozemnom planu koja ima vrsne inicijalne rezultate. No sad se vratio korijenima, negdje u 1994. godinu, kad je s Oliverom snimio U ljubav vjere nemam. O tome zašto je album nastao baš u ovom trenutku, Oliver kaže:
„Nije se tražio trenutak. Jednostavno, Gibo je to predložio, a ja sam se složio. Dosad smo imali mnogo zajedničkih nastupa i izvedenih pjesama pa je bilo logično da se nešto tako predloži. Ja nisam imao takvu ideju, on jest i tako je počelo. Naslov tog albuma – Familija – meni je jako lijep. Gibo mi je pokazao nekoliko pjesama, svidjela mi se Nisi više moja bol i pitao me što mislim. Rekao sam mu: 'Ne znan ja šta ti misliš, ali ja ću ti ovu pismu pivat na koncertu!' To je toliko dobro i toliko sam unutra pronašao sebe, da ću je sigurno pjevat. Imamo veliko uzajamno povjerenje, tako da sve može.“
- Može li se onda Familija nazvati konceptualnim albumom?
Oliver: Da, može se i tako nazvati.
Gibonni: Ne znam baš. Mislim da je posrijedi, koliko god se činilo kao logičan i očekivan potez, potpuno napuštanje zone sigurnosti. Zona sigurnosti značila bi da sam ja dao Oliveru četiri pjesme za njegov album, da sam sebi ostavio četiri i nadopisao četiri-pet. Oliver bi onda našao još neke druge autore, kako i inače radi i onda bi on imao svoj novi album i ja bih imao svoj novi CD. Imali bismo onda klasičan Oliverov album i klasičan Gibonnijev album. No meni se čini da je s naše strane to tako nesebično da rezultira familijarnim odnosom. Nesebično je s Oliverove strane da se dušom i tijelom uhvati za ovako nešto i opet, s moje strane, da taj novi album podijelimo napola. Takav primjer nisam našao nigdje u svjetskoj diskografiji. To bi bilo kao da su Ray Charles i George Michael podijelili pjesme između sebe; to se nikad nije dogodilo.
Oliver: Ja mogu reći da je to nesebično sa strane autorstva jer, da sam ja autor, vrlo bih teško dao dobru pjesmu nekome drugom. S obzirom na to da Gibo i pjeva i piše glazbu i stihove, onda njemu to treba biti problem. Stoga ovo i jest napravljeno bez presedana. Sve ono što on radi mi je odlično, a i ono što ja radim njemu je dobro. Kad se to spoji, to je simbioza nečega što je iznimno čvrsto povezano. Mi komuniciramo normalno, kao ljudi s ulice. Mi nismo zvijezde, jer se u ovoj državi ne može biti zvijezda, premalo je tržište...
Najbolji u fahu
Gibonni: Ja sam iz glazbene obitelji. Meni je otac bio poseban čovjek koji se bavio a cappella glazbom. Nije on samo preslušavao klapsku pjesmu, on je slušao Golden Gate kvartet, pa neke ruske zborove, njega je zanimalo sve gdje talent postoji. Na neki način, i ja sam kao spužva upio taj stav – da idem za talentom, ne za stilom. Danas, poslije 29 godina, koliko mi u Zajednici umjetnika priznaju profesionalnog staža, ja sam od pjevača upoznao dvije osobe koje idu za talentom. Jedan je Oliver, a drugi je Damir Urban. Ta vrsta širine u kojoj sam odgojen i koju očekujem od glazbenika našao sam u pop-glazbi kod Olivera, a u rocku kod Urbana. Od instrumentalista, to sam našao u Matiji Dediću. On će svirati i etno, i rock, i jazz glazbu, svirat će ondje gdje je talent. Ako ne ideš za talentom, sve drugo je gubljenje vremena. Kad sam napisao ove pjesme, nismo razmišljali o tome koji je to stil, u kojem smjeru to ide, nego je li to dobro, ježi li ti se od toga koža ili ne. Odlučili smo napraviti album u kojem ćemo se osjećati dobro. Što je to, nismo znali kad smo počeli, a ne znamo ni sad kad smo završili. Mi ne znamo kojoj kategoriji ovaj album pripada. Je li ovo zabavna, rock, pop glazba, pa tko to zna? Svirao je Manu Katche – on je i rock-bubnjar i jazz-bubnjar i etno-bubnjar. Svirao je Pino Palladino koji je svirao s mnogim poznatim izvođačima, od grupe The Who, možda najrokerskijeg benda u svjetskoj povijesti, do Adele. S nama su i Antonio Serrano koji svira s Oliverom, Elvis Stanić je takav... O čemu je riječ na ovom albumu? O talentu. Ovdje nije nitko kome ovdje nije mjesto – svatko tko je odsvirao barem triangl ili def, u svojem je fahu najbolji.
- Kako je pisati za Olivera u odnosu na pjesme koje ste pisali za druge?
Gibonni: Ja sam početkom devedesetih pisao za mnoge jer mi je to bila egzistencija. Kad sam ostvario prve uspjehe, shvatio sam da ne mogu ići okolo i pisati stihove na tuđu glazbu. Bio sam prepoznat kao dobar tekstopisac, a ne kao skladatelj. A tvoja prava pjesma uvijek te na neki način hrani. I ako ti napišeš takvu pjesmu i odlučiš je nekome dati, dat ćeš je bez interesa. U posljednjih 20 godina napisao sam nekoliko takvih pjesama, jednu sam dao Tediju Spalatu, a 12 sam dao Oliveru. To je moj čin ljubavi i poštovanja.
Oliver: Mogu samo dodati da je vrlo teško napraviti nešto bolje od onoga što Gibo sklada ili izvodi. Hoće li neka ova pjesma ostati, ovisi o afinitetima ljudi. Cilj svega je da što više tih melodija i stihova bude među ljudima koji to razumiju.
- Koji je bio motiv da ovo napravite zajedno?
Gibonni: Ja glazbu uvijek promatram kao fan. Ja sam obožavatelj glazbe. Sebe ne smatram kreatorom, nego obožavateljem glazbe. Radije ću slušati svoju pjesmu koju je oplemenio Oliverov glas nego da slušam sebe samoga.
Oliver: Sve su to Gibonnijeve pjesme. Ja pjevam tri skladbe, Gibonni četiri, a dva su dueta. Od te tri skladbe, dvije su nove, a ja imam obradu njegova hita Kad sam nasamo s njom. Ta pjesma mi je odavno bila napeta, pjevam je i na koncertima i drago mi je da se sad nalazi na ovom albumu. Pjesma Za tvoje dobro ima zaključne stihove u kojima ima neke simbolike: Ako je i meni dobro/Dobro je za oboje. Čini mi se da je ovo dobro za nas obojicu. Treća pjesma je Gdje to piše, klasični mediteranski moderni pop. Kad Gibo piše, točno zna što ja volim i onda to prilagodi meni pa ja to prilagodim na svoj način. Ja imam Serrana, Elvisa Stanića, volim te mekše aranžmane, dok Gibonni voli nešto tvrđi sound pa uza sebe ima glazbenike koji više odgovaraju njegovim zamislima. Doduše, ukrao mi je Elvisa Stanića...
Gibonni: ...a on je meni ukrao mojega bubnjara, Gazdika...
Oliver: ...ukratko, i Gibo i ja imali smo interes da radimo s ljudima koji su nam bliski, koji razumiju i žele biti u ovoj priči. Kad smo snimili, dojmovi su bili različiti. Ali kad smo počeli slušati s odmakom, cijeli nam je materijal draži i bolji. Hoće li koja pjesma zaživjeti, ovisi dakako o slušateljima, možda najviše o onima koji imaju sličan ukus kao mi. Oni možda najbolje znaju hoće li prihvatiti naše nove pjesme. Cilj svega je da što više tih melodija, harmonija i stihova zaživi među slušateljima. Mislim da je Gibonni ovaj put napravio neke zaista dobre pjesme.
- Kako ne biste željeli da publika reagira kad čuje ovaj album?
Gibonni: Kao autor, imam veliku frustraciju posljednjih sedam godina. Prije šest godina objavio sam posljednji studijski album na hrvatskom jeziku, Toleranca, bilo je to 8. ožujka 2010. Sjećam se onda, prošlo je tek mjesec i pol od izdavanja albuma, a mnogi su me počeli pitati: "A što nam spremate novo?" Ja to ne mogu razumjeti, ja sam stara škola. Kad je Michael Jackson snimio album Thriller, njegov vijek je bio pet-šest godina, pa sljedeći Bad, također pet-šest godina, pa Dangerous… to traje. Danas, U2 izda novi album, Coldplay novi, a ljudi zapaze po jednu pjesmu. Adele je objavila novi album, slušatelji poznaju jednu i pol pjesmu. I mene je frustrirala činjenica što imam novi album, ljudi znaju dvije pjesme, a uvjeren sam da sigurno imam još nekoliko koje bi trebale biti zapažene. A pjesme nekako ostanu izvan dosega. Kad sam Oliveru prvi put predložio takvu zamisao, na stolu je bilo samo pet pjesama. Onda sam mislio: 'Ja ću objaviti jednu pjesmu, on drugu, a za 15 dana netko će pitati, jer se vrijeme u posljednjih šest godina dodatno ubrzalo: A što spremate novo?' Onda je bilo najbolje da Oliver iznese svoje, ja svoje i da ljudi zapamte barem četiri pjesme. Meni je jako važno da ovaj album ima svoj vijek trajanja, i ove godine, i sljedeće, i ubuduće. Kad smo radili album Neka nova svitanja, izašle su pjesme Lijepa bez duše, Brod u boci, Dobro jutro, tugo, U ljubav vjere nemam, Vjeruj mi. To su bili hitovi i pjesme kojih se danas rado sjećamo. Meni je s albuma Mirakul također izašlo pet pjesama koje su zaživjele. I onda kao autor znam: zbog toga sam radio, usred noći u kauču tražio neku penkalu da zabilježim neki stih koji mi je došao u polusnu.
Oliver: Usporedi samo ono što radi Gibonni s onime što radi neki slikar: sam nađe boje, sam dovrši sliku, nitko mu ne pomaže, dok on kao autor mora naći ljude koji tu pjesmu moraju dovršiti. A vrlo je teško spojiti te afinitete. Zato je biti autor kompliciran posao.
- Kako je pjevati s Oliverom u duetu?
Gibonni: Teško, jer on bolje zvuči. Oliver ima najbolju boju, najsugestivniji glas. Kad slušaš glazbu, dok traje, onda je ćutiš. Kad završi, ostavlja dojam koji se ne može opipati. Oliver je kao francuski kuhar, završio je najbolje škole, a radi od domaćih namirnica. On će od nekih svakodnevnih stvari napraviti vrhunsko jelo, on je takav pjevač. A ja nisam neki veliki kuhar, nisam neka komplicirana kuhinja, ali ipak postoje neka očekivanja od mene. Ja ne mistificiram svoje pjevanje. Kad smo nas dvojica zajedno u pjesmi, naše se razlike izvrsno dopunjuju.
- S kim ste još pjevali u duetu a da vam je to bilo zanimljivo iskustvo?
Oliver: Zanimljivo mi je bilo pjevati s jednom tamnoputom pjevačicom iz London Community Gospel Choira. To je za mene bilo novo iskustvo. Zamislio sam da će ona tako pjevati i upravo je pjevala na taj način. Lijepo mi je bilo pjevati i s Emom Gagrom, djevojkom koja je nastupala u prvoj sezoni showa The Voice. Bilo je još mnogo sjajnih dueta, no kad su posrijedi naši izvođači, ništa me nije "naježilo". Nije mi se dogodilo nešto posve neočekivano, neki trenutak kad valja imati sreće. Moj je životni san bio otpjevati nešto s Rayom Charlesom. S njim su pjevali mnogi, od Nore Jones do Laure Pausini. Ja nisam živio u takvoj državi pa nisam imao prilike. Da mi se to dogodilo, ispunio bih do kraja jelovnik svojih želja. Doduše, Stevie Wonder je još živ pa nada postoji, iako je to teško zamislivo.
Gibonni: Moje je mjerilo kad ne želim smetati i uplitati se u čaroliju, jer se ona događa bez mene. To je ono što sam vidio na YouTubeu kad su Sting i Stevie Wonder izvodili Fragile i došao je trenutak Stingove dionice, no on se izmaknuo. Očito nije tašt pa mu je bilo draže slušati Wondera kako izvodi njegovu skladbu negoli sebe samoga. To je meni jasno kao singer-songwriteru. No rijetko sam doživio takve trenutke. S Oliverom je to bilo svaki put. Na primjer, nedavno je na jednome malom jazz festivalu u Veloj Luci počeo svirati Lipu moju i ja vidim da nemam tu što raditi, iako je pjesma moja. Pa se maknem. Ljepše mi je kako on to izvodi, nego kako ja. To sam doživio i s Damirom Urbanom prilikom izvedbe pjesme Posoljeni zrak i razlivena tinta. Također mi je bilo predivno pjevati s Mayom Azucenom, sa Stefany iz London Community Gospel Choira te s Honey Larochelle, koja je bila gošća na našem velikom koncertu Magenta 1 u Zagrebu.
