Gibonni gostovao na trećem izdanju TUP-a
„Nećete vjerovati, intimno sam se najviše ogolio na albumu 20th Century Man, na pjesmama na engleskom jeziku. Tu sam imao osjećaj da mogu više reći o sebi nego inače“, iskren je bio Zlatan Stipišić Gibonni na otvaranju trećeg izdanja tribine TUP – Tekstopisci u poeziji.
U zajedničkoj organizaciji stručne službe ZAMP Hrvatskog društva skladatelja i voditeljice programa, Mirele Priselac Remi, TUP je započet s ciljem približavanja svijeta tekstopisaca u glazbi i pokušaja otkrivanja kreativnih mehanizama iza pjesama koje danas rado slušamo. Na krilima uspjeha svog posljednjeg albuma, „Familija“, Gibonni je na TUP-u predstavio svoju autorsku evoluciju, od prvog osnovnoškolskog benda do danas.
„Prve dvije ploče u mom životu bile su Bijelo Dugme i Andrew Lloyd Webber, od toga je sve krenulo. Moj prvi bend u osnovnoj školi nosio je nimalo prozaičan naziv, WC, a od tada sam u svakom bendu bio zadužen za pisanje tekstova“, iskreno je ispričao Gibonni. Pisanje pjesama za druge izvođače bila mu je, kaže, dužnost i nužnost: „To je bio način da zaradim za džeparac, kasnije i da prehranim familiju. Kasnije sam shvatio da je taj cijeli proces bio zapravo kupovanje slobode kako bih danas imao priliku i komfor pisati isključivo za sebe“.
U analizi pjesama, Remi je Gibonnija otkrila kao borca za ženska prava („Odrastao sam sa starijom sestrom čije sam razgovore s prijateljicama često prisluškivao u sobi. To su bili moji prvi doticaji sa ženskim svijetom“) te kao velikog zaljubljenika u prirodu („Iako sam rođen u gradu, u neboderu, priroda i more predstavljaju mi utočište. Poljoprivreda me fizički umara, ali je zato mozak odmorniji i sretniji nego ikad“). Na pitanje je li ikad razmišljao o kantautorskom nastupu, samo uz akustičnu gitaru, Gibonni je odgovorio: „Jesam, ali to bi bilo kao da svoje goste ponudim samo kruhom i maslom, a kod kuće imam pun frižider. Jednostavno, želim podijeliti s publikom što više. Pjesma „Udica“ s posljednjeg albuma je počela svoj život samo uz gitaru i harmoniku, ali kasnije nisam odolio dodati zbor od 28 ljudi“.
„Moja publika su posebni ljudi. Na jednom koncertu može ih biti i po 12 tisuća, ali nema niti jednog incidenta, niti jednog ukradenog kišobrana, niti jednog ogrebanog auta. O tome, između ostalog, pjevam i u pjesmi „Kad mi nebo bude dom“, na koncertu sam doma, među svojima“, zaključio je Gibonni.
Za kraj je, uz instrumentalnu pratnju Saše Miočića i Igora Pavlice, Remi izvela novi aranžman pjesme „Ovo mi je škola“ u ragtime jazz verziji koja je oduševila publiku, ali i autora. Bila je to ujedno i najava sljedećeg izdanja TUP-a u koje će 28. lipnja u zagrebačkom klubu Vinyl ugostiti kantautoricu Saru Renar.
