Intervju: Ileana Grazio
Iz posljednjeg broja časopisa Cantus izdvajamo intervju s dubrovačkom muzikologinjom, pedagoginjom i glazbenom kritičarkom Ileanom Grazio. Razgovor je vodila Jana Haluza, glavna urednica Cantusa...
Iako je stekla najprije diplomu iz pedagogije u Splitu, a potom diplome iz muzikologije i komparativne književnosti u Ljubljani, Ileana Grazio cijeli je radni vijek provela u Dubrovniku kao nastavnica i mentorica iz glazbenih predmeta Osnovne škole Lapad i Više pedagoške škole. No usporedno s pedagogijom, bavi se muzikološkim istraživanjima i svoja otkrića najrazličitije tematike objavljuje u stručnim časopisima (Mozart i Dubrovnik, Vojnovićeva djela u zagrljaju Euterpe, Marin Držić i glazba, Opera Chopin, Mahlerova glazba sadržava olimpijski sjaj, ali i tminu Hada, Glazbenička obitelj Sorkočević itd.). Istodobno se cijelog života bavi kritikom, vrijedno bilježeći glazbene događaje u svojoj sredini za elektroničke i tiskane medije. U povodu njezina 80. rođendana porazgovarali smo s njom o važnosti glazbenog obrazovanja za društvo, ljepoti muzikološkog posla i poziciji glazbenog kroničara u sredini specifične dinamike zbivanja izvan vodećih glazbenih središta.
Koliko je važno glazbeno obrazovanje u stvaranju zdravog društva?
To je moralni imperativ za sve ljude. Osim što obogaćuje život i edukaciju, glazba donosi ljepotu i pomaže nam da svijet bude bolje mjesto za život. Ona je modalitet povezivanja među ljudima, dokida generacijske jazove, potiče komunikaciju, kreativnost i suradnju, što su nužni i važni elementi zdravog društva.
Glazbena naobrazba je esencijalna u edukaciji djece. Naime, sudjelovanje u glazbenoj kreaciji od najranije dobi jedinstvena je mogućnost u pripremi za pismenost. Kad dijete pjeva, igra se ili sluša glazbu, nastavnik ga može usmjeriti da sluša i čuje na nov način, čime vježba i slušnu diskriminaciju. Sviranjem na instrumentima i pri tome dodavanjem pokreta, djecu se potiče na sekvencijsko učenje, koje je ključno na primjer u shvaćanju pročitanoga teksta.
Platon je rekao da je glazba “jače oruđe od bilo koje druge edukacije”, ali i „kakva je glazba, takva je i država“, a često ili gotovo uvijek se zanemaruje položaj glazbe u društvu. Poznato je da glazbeno obrazovanje ima snažan i dugotrajan učinak, da se glazbom uče obrasci ponašanja primjenjivi i na druge životne situacije te je poticaj za uspješnost. Slušanje i sviranje glazbe podiže samopouzdanje, definira identitet, razvija disciplinu, koncentraciju i velik je emotivni odušak. O tome sam se osvjedočila i tijekom svoje dugogodišnje karijere glazbene pedagoginje. Stoga se glazbeni odgoj nikako ne smije zanemariti, a redukcija sati toga predmeta u školskim programima zasigurno nije pozitivna i za posljedicu ima manjkavost u obrazovnoj širini osoba, napose onih koji će biti akademski građani ovoga društva.
Glazbena pedagogija nikad vas nije udaljila od marljivog muzikološkog istraživanja. U čemu je, prema vašem mišljenju, prava ljepota muzikološkog posla?
Ljepota je u otkrivanju nepoznatoga, kao i analiza i proširivanje znanja o već poznatim djelima ili stvarateljima. Muzikolog može stručnim tekstovima i knjigama pridonijeti pozicioniranju glazbene kulture u društvu i iza sebe ostaviti rad koji u budućnosti postaje polazišna točka nekom mladom muzikologu. Osim povijesne muzikologije, tu su glazbena analiza i etnomuzikologija. Francusko-američki skladatelj Edgard Varèse u romantičnom je duhu, vjerojatno boreći se protiv "nemilosrdnog" znanstvenog pristupa u glazbi, autoritativno tvrdio da "cilj objašnjenja primjenom analize razara i osakaćuje duh djela". S tim se ne bih mogla složiti, jer je analiza važna za sveobuhvatno sagledavanje skladbe ili opusa nekog autora i s još više aktivnosti duha i uzbuđenja mogu se percipirati slušana djela.
Posebno mjesto zauzima afirmacija domaće glazbene scene, njezine vidljivosti na nacionalnoj kulturnoj mapi. Danas se, u vrijeme manje ili više uspješnih pokušaja holističkog pristupa materiji, muzikologija spaja sa socijologijom, antropologijom, medicinom i drugim znanostima, što može biti poticaj i izazov mladim znanstvenicima-muzikolozima.
Od mnoštva muzikoloških radova koje ste objavili i istraživanja koje ste poduzeli, koje vam je najdraže?
Moji muzikološki interesi su raznoliki, ali ako bih trebala izdvojiti jednu, to je tema pjevačkih zborova u Dubrovniku od kraja 19. stoljeća do 1941. godine. To je rad koji je obuhvatio ne samo taj dio glazbenog života Dubrovnika nego i političku, socijalnu i kulturnu komponentu sredine. U to sam se istraživanje upustila pomalo nesvjesna opsežnosti. Na temelju materijala, prije svega iz Dubrovačkog arhiva i arhiva Dubrovačke biskupije, uspjela sam stvoriti sveobuhvatnu sliku o djelovanju tih društava: Hrvatskog pjevačkog društva Gundulić, Hrvatskog pjevačkog društva Dubrava, Radničkog društva Zora, Zbora dubrovačke katedrale, kao i Srpskog pjevačkog društva Sloga. Rekonstrukcija dijela glazbene prošlosti grada u kojem sam provela gotovo cijeli život bila je ne samo zanimljiva nego na neki način i uzbudljiva.
Kakav je položaj glazbenog kritičara u manjoj kulturnoj sredini kakav je Dubrovnik? Između rijetke koncertne sezone i gustih Dubrovačkih ljetnih igara glazbenike o kojima pišete susrećete na svakom koraku.
Kritičar je uvijek i sam izložen kritici, bez obzira na to je li riječ o velikoj ili maloj sredini. Ali na to se osobito ne osvrćem. Nikad se nisam povodila za drugim kriterijima u prosudbi osim stručnošću i objektivnošću. Što se tiče samih koncerata, istina je da su u Dubrovniku desetljećima središnji dio glazbenih zbivanja Dubrovačke ljetne igre, a to je u nekoliko godina bio i festival Julian Rachlin i prijatelji. Kako su tu dolazili i dolaze vrhunski svjetski umjetnici, nikako nismo zakinuti u smislu kvalitete glazbenih događanja, dapače! Prije se znalo događati da su u Dubrovniku nastupali glazbenici-zvijezde koji nikad ni prije ni poslije nisu nastupili u nekom drugom većem gradu u Hrvatskoj, čak ni u Zagrebu. Naravno da praćenje gustog rasporeda koncerata tijekom Igara forsira tempo žurnog pisanja kritika, pa zna biti naporno, ali kako su se, nažalost ponajprije zbog financijskih razloga, koncerti na Igrama prorijedili, ni to više nije problem. A i većina novina i elektroničkih medija minorizirala je prostor za kulturu, tako da se prijašnje gotovo svakodnevno pisanje, odmah nakon koncerta, promijenilo u tjedne kritike.
Osjećate li se ikada izdvojeno iz velikih središta moći, živeći i djelujući cijelog radnog vijeka u Dubrovniku?
Što se tiče glazbenog života u Dubrovniku, jedan od najvećih problema je nedostatak primjerene koncertne dvorane, o kojoj se govori i raspravlja niz desetljeća, ali konkretnog i zadovoljavajućeg rješenja nema. To i nije tako izraženo tijekom Igara, jer se većina koncerata održava u atriju Kneževa dvora ili nekom drugom otvorenom prostoru, iako im nerijetko smeta buka iz okolnih ugostiteljskih objekata, što bi trebalo regulirati odlukom gradske uprave. Međutim, nakon ljeta zaista nemamo gdje održavati koncerte. Naime, koncerti su se održavali u dvorani Narodne knjižnice, Gradskoj kavani, tvrđavi Revelin, Palači Crijević-Pucić, a sada Dubrovački simfonijski orkestar, koji je nositelj glazbenog života, održava koncerte u prostorima Slanice, nekadašnjeg skladišta soli, što je više nego neprimjereno. Dubrovački komorni ansambli priređuju koncerte u negrijanim crkvenim prostorima. To je, uz promjene u cijelom društvu, jedan od razloga zbog kojega je u Dubrovniku sve manje publike. Osobno taj nedostatak nadoknađujem povremenim odlascima u Zagreb, gledanjem satelitskog glazbenog programa Mezzo ili odlascima na prijenose opera iz njujorškog Metropolitana. Svježa glazbena oaza je djelovanje Glazbene radionice Sorgo, koja za mrtvih glazbenih mjeseci priređuje koncerte, uglavnom s praizvedbama domaćih djela i novim glazbenim otkrićima iz baštine.
Za kraj, recite nam nešto o svojem podrijetlu. Gdje ste i kad rođeni, gdje ste se prvi put susreli s glazbom?
Od svoje petnaeste godine živim u Dubrovniku. Rođena sam 1934. godine u Trebinju. Moj otac je iz Češke početkom 20. stoljeća došao u to malo, ubavo mjesto jugoistočne Europe, upoznao moju majku iz Župe dubrovačke i ostali su tu do kraja života. Upoznavanje s glazbom bilo je slušanje gramofona i opernih arija, a bila je prava rijetkost u to doba u domovima posjedovati gramofon. Životni put me odveo u Glazbenu školu u Dubrovnik. Ondje sam upoznala svojeg budućeg supruga, tada profesora na toj instituciji, pijanista Ferda Grazija. Tako je cijeli moj život, i privatno i javno, vezan uz glazbu i posvećen njoj. I ona je mene vezala za sebe i mislim da sam zbog toga imala duhovno bogatu kvalitetu života.
