Pročitajte najnovije vijesti o djelovanju HDS ZAMP-a, zaštiti autorskih prava te vijesti iz svijeta glazbe.

Miljenko Prohaska: ˝Dobili smo »nogu« jer smo svirali jazz.˝

Miljenko Prohaska, kontrabasist, skladatelj, aranžer, dirigent i vođa jazz orkestra, ostavio je izniman trag u hrvatskom glazbenom stvaralaštvu. Kontrabas je završio na Muzičkoj školi Vatroslav Lisinski, a diplomirao na Teorijsko–nastavničkom odjelu Muzičke akademije u Zagrebu. Krajem tridesetih godina prošloga stoljeća nastupao je kao član kvinteta Branka Kralja. Bio je članom Zagrebačke filharmonije, Simfonijskog i Komornog orkestra RTV Zagreb i Orkestra JRT te dugogodišnji šef dirigent Plesnog orkestra Radio Zagreba, današnjeg Jazz orkestra HRT–a, s kojim je došao na top ljestvice uglednih časopisa Down Beat i Jazz Forum. Svirao je u Zagrebačkom jazz kvartetu i Zagrebačkom jazz kvintetu. Utemeljio je i vodio više vlastitih sastava i orkestara.Nastupao je na brojnim koncertima i jazz festivalima diljem svijeta. Jedan je od najznačajnijih hrvatskih jazz skladatelja. Njegova je Intima najizvođenija jazz skladba hrvatskog autora. Surađivao je s brojnim slavnim jazzistima poput Johna Lewisa, Johnnyja Griffina, Arta Farmera, Slidea Hamptona i drugih te je svirao u međunarodnim jazz orkestrima Gerryja Mulligana i Clarka Terryja. Dobitnik je brojnih priznanja i nagrada između kojima su Nagrada Vladimir Nazor i Nagrada Porin, obje za životno djelo.

Razgovarao: Davor Hrvoj

Fotografija: Davor Hrvoj

Kakav imate stav prema nagradama, posebice onima za životno djelo?

Bila bi poza kad bih rekao da mi nije drago što sam dobio nagradu, ali već sam dobio toliko društvenih i stručnih nagrada i odlikovanja, među njima i nagrada za životno djelo — kao što iz vica kažem »nedjelo«. No, nastavio sam puno raditi ne misleći na nagrade.

Koji su događaji obilježili Vašu karijeru?

Prvenstveno bih govorio o onima s područja jazza.

Što je jazz?

Jednom su postavili pitanje: »Što je to jazz?« Na dva, tri dana zatvorili su na vijećanje najveće svjetske stručnjake za jazz, kao kad u Vatikanu biraju novoga Papu. Kad su završili, svatko je rekao nešto drugo, dao je drukčiju definiciju jazza, prema tome kako on osjeća tu glazbu. Dugo su postojale predrasude da jazz nije jednako vrijedna glazba kao klasika, međutim pomalo zauzimao je svoje pravo mjesto i postao ravnopravan s ozbiljnom glazbom. Danas je službeno priznat te po zahtjevnosti spada u ozbiljnu glazbu.

Ideološke komisije

Jazz je kod nas dugo bio potisnut, a jazz glazbenici šikanirani. Kako ste izborili pravo da svirate jazz?

Prije Drugoga svjetskog rata čudno se gledalo na jazz glazbenike. Morali su polagati ispit da bi mogli javno nastupati. I sam sâm polagao audiciju u Gradskom podrumu da bih mogao otići svirati na ljetni angažmanima. Svi su profesionalni glazbenici bili uvedeni u policijski registar, zajedno s prostitutkama.

Jazz sam pokušavao progurati tako što sam govorio da trebamo pomoći crncima, potlačenima, beračima pamuka. Govorio sam da ćemo im pomoći tako što ćemo izvoditi jazz, njihovu glazbu. Kod nas su uvijek bili strašni ekstremni. Poslije rata su radile ideološke komisije. Govorili su nam da ne sviramo ni jugoslavensku glazbu jer je pod utjecajem strane (glazbe). Smjeli smo izvoditi samo ruske skladbe. Na

jednom smo koncertu izvodili isključivo djela ruskih skladatelja, ali orkestar je dobio nogu zato što smo svirali nešto što je mirisalo na jazz. Milutin »Krešo« Vandekar, tadašnji pijanist Plesnog orkestra Radio Zagreba, napravio je aranžman za skladbu Kozak išal na vojnu u kojemu je predvidio solo za bariton saksofon. To je netko shvatio kao izrugivanje ruskoj skladbi, telefonirao je na portu u Jurišićevoj ulici i nas su izbacili. Poslije nekoliko mjeseci orkestar se vratio, ali opet smo izletili. No, mi smo otišli na Kvaternikov trg i svirali »diksicu«. Na taj smo se način odupirali, kroz zafrkanciju. Svirali smo skladbu Caldonia u aranžmanu za orkestar Woodyja Hermana. Vladimir Bakarić odmah je intervenirao. Rekli su: »Caldonia? Woody Herman? Svi van! Noga!« Učenici iz partizanskih gimnazija, u Glazbenom su zavodu napadali članove orkestra, Milivoja i Ive Körblera, a oni su se iz protesta svi ošišali i nazvali se Ošiš Band.

Kad smo, puno godina poslije, svirali na terasi Hotela Kvarner u Opatiji, a uz nas je nastupao Ivo Robić, stranci su nas pitali imamo li ploču. — »Od čega?« — »Pa od ove pjesme koju ste malo prije izveli.« Bila je to Kuntarićeva pjesma Ta tvoja ruka mala. Tada sam i ja već bio izbezumljen — prije toga smo imali sastanke na kojima su rekli da je to strano »jer je u ritmu begina, jer je orkestracija u stilu Glenna Millera, jer su u srednjem dijelu četvrtinske triole«. Rekli su da to nije karakteristično za jugoslavensku glazbu. Dakle, i mene su već razuvjerili, a sad dolaze stranci i pitaju imamo li snimku jer žele imati nešto od naše glazbe. To mi je bilo divan argument. No, tada je netko izjavio da turneja Big banda Bennyja Goodmana vrijedi više nego jedan tenk i porušilo se sve što smo do tada postigli. Morao sam iznova tumačiti — berba pamuka, crnci...

Uvijek sam bio protiv zabrana i cenzura u bilo kojemu smislu, bez obzira radilo se o zabavnoj glazbi, jazzu ili nečemu drugom. Bio sam čak i protiv autocenzura — da se netko sam, iz straha pred nečim, ustručava napraviti nešto što želi.

Nije li bilo i falsificiranja?

Događalo se. Sjećam se jedne monografije o opatijskom Festivalu. Tada je Vice Vukov već bio u nemilosti. Na fotografiji, slikanoj na terasi Hotela Kvarner svi su potpisani, a Vice Vukov koji stoji u sredini, ima narisanu bradu i naočale i »nema“ ga. Slično su radili Rusi. Kad je netko bio nepodoban, izbrisali su ga sa slike.

Glazba »četvrte struje«

Poznati ste po djelima u kojima spajate elemente ozbiljne glazbe, jazza i folklora. Kako ste i zašto počeli stvarati na taj način?

Početkom šezdesetih upoznao sam Johna Lewisa koji je u to vrijeme djelovao na području treće struje — Third Stream Music. U tom je idiomu djelovao i kornist Gunther Schuller koji je došao iz ozbiljne glazbe i utjecao na Johna s ozbiljnom glazbom, dok je John na njega utjecao s jazzom. To nije bilo pomodno koketiranje, nego ravnopravno spajanje stilova u čemu jest vrijednost te njihove akcije. To su primijenili u formi i u puno drugih elemenata. U to vrijeme počeli smo surađivati i ja sam se uključio u ta nastojanja, no to što sam radio nazvao sam »četvrta struja«, zato jer sam ubacio i element folklora. To je jako čudno — izmišljeni su pojmovi kao etno–jazz, etno ovo, etno ono, a mi smo to radili puno prije. Godine 1955., Plesni orkestar Radio Zagreba gostovao je u Kölnu u programu koji se zvao »Muzika ne poznaje granice« — »Musik kennt keine Grenzen«. Tada je Big band prvi put išao na gostovanje preko granice. Posebno za taj program napisao sam Koncert br. 1 koji sadrži elemente našega istarskog folklora.

Kako to da su Vaše skladbe izvodili Modern Jazz Quartet, jedan od najvažnijih sastava u povijesti jazza, ali i drugi strani orkestri i što je to značilo za hrvatsku glazbu?

Modern Jazz Quartet svirao je nekoliko obrada moje Intime kao kvartet ili u suradnji s All Stars bandom. Postoji nekoliko verzija te skladbe koje je priredio John Lewis, vođa Modern Jazz Quarteta. Nakon što je Leonard Feather napisao tekst, počele su se izvoditi vokalne verzije. Bilo je nekoliko varijanti s originalnim tekstom, što je čudno, jer govorimo o hrvatskom stvaralaštvu, a originalna vokalna verzija Intime na engleskom je jeziku. USA Orchestra izvodio je moje skladbe Concertino za jazz kvartet i gudače te Koncert br. 2. Za njih sam posebno pisao glazbu koju su izvodili u Carnegie Hallu, u Francuskoj i to s kakvim imenima!

Kako ste dobili poziv da nastupite na čuvenom Monterey Jazz Festivalu?

Na osnovu onoga što sam radio u Europi, brojnih kritika i osvrta. Bilo je to točno na moj rođendan, 17. Rujna 1967. — koncert s Big bandom Dona Ellisa. Imali smo nekoliko proba.

Jeste li Vi i dirigirali Ellisovim orkestrom?

Ja sam dirigirao, a Ellis je dolazio na probe. Izvodili smo isključivo moje skladbe. Dizzy Gillespie, na bini u Montereyu, zajedno s alt saksofonistom Jamesom Moodyjem, svirao je moju Intimu i Opsesiju. Znam da Amerikanci pišu velike note te sam sve dao prepisati na veći format da mogu čitati, a Dizzyju sam morao posebno transponirati niže jer je on to čitao na neki čudan način, prilagođeno svojoj trubi in C. Rekao mi je da mu prije odbrojim, pa sam mu brojao osam taktova unaprijed i dao mu znak, ali je odsvirao takva sola da sam pao u nesvijest.

Što je najvažnije što ste naučili surađujući s velikanima jazza?

Velika prekretnica dogodila se kad je Zagrebački jazz kvartet svirao u stanu Boška Petrovića pred članovima Modern Jazz Quarteta. John je kleknuo na pod i pomno nas slušao. Svirali smo How High the Moon, a ja sam htio pokazati baš sve što znam. John nas je zaustavio i rekao da na početku sviram samo dvije note... To je pitanje timea. Pomogao nam je da steknemo taj osjećaj. Od tog momenta, nevjerojatno sam osjetljiv na to.

Inicijativa za očuvanje hrvatskog stvaralaštva

Nedugo sam našao nešto što sam radio s klavirskim triom u suradnji s pijanistom Davidom Gazarovim. Na jednom je mjestu snimka bila oštećena, pa smo to izrezali i spojili prvi i krajnji dio. Preslušavajući, ustanovili smo da se tempo nije nimalo promijenio.

Poslije ste svoje iskustvo prenosili na mlađe glazbenike. Iako niste formalno djelovali kao glazbeni pedagog, odgojili ste naraštaje hrvatskih glazbenika. Koliko Vam je to važno?

Pedagoški rad na području jazza nikada nisam uspio progurati u školama. Jednom me angažirao prof. Branimir Sakač i nekoliko sam mjeseci predavao jazz harmoniju, tu u Radićevoj ulici gdje je bio jedan Odjel Srednje muzičke škole. Počeli smo ispočetka. Prof. Sakač komentirao je kako je to zanimljivo. Koristio sam i knjižicu koju je napisao Milivoj Körbler. U njoj je fantastično obradio pitanje načina šifriranja koje se ne upotrebljava u ozbiljnoj glazbi nego u jazzu. No, ja sam taj način šifriranja pokušao spojiti tako da se može upotrebljavati i u ozbiljnoj glazbi. Željeli smo ljude naučiti najosnovnijem. Note su note, prema tome tu nema tajne. Kad sam počeo raditi s njima na harmonijama Frana Lhotke, a poslije i Natka Devčića, ljudi su po malo počeli odustajati. Više se nikad nisu pojavili i to je prestalo. Naime, željeli su za tjedan dana naučiti nešto što se ne može naučiti u tako kratkom vremenu.

Više sam radio na Kazališnoj akademiji gdje sam dvije godine držao seminare o glazbi, nego na muzičkim školama, bez obzira radilo se o kontrabasu ili drugim predmetima.

Niste li ipak najviše postigli u radu s članovima Orkestra koji ste vodili?

Jedno od mojih glavnih pedagoških nastojanja bilo je iniciranje pisanja glazbe. Članovima Orkestra govorio sam da na probe donesu materijale — nije trebalo napisati cijeli aranžman — i u pauzi, da nekoga ne povrijedim, s tom sam osobom razgovarao i objašnjavao što je dobro, a što bi i na koji način trebalo popraviti. Nakon te inicijative pojavila se cijela plejada skladatelja i aranžera: Ozren Depolo, Zlatko Dvoržak, Damir Dičić, Ladislav Fidri, Silvije Glojnarić i drugi.

Uvijek ste poticali hrvatsko stvaralaštvo. Kako ste zadovoljni rezultatima?

Stimulirao sam ljude da shvate da moramo očuvati naše vlastito. Objašnjavao sam da inozemne radio stanice, osim onih koje su emitirale isključivo stranu glazbu, prešutno ili uz dogovor izvode šezdeset posto domaćeg stvaralaštva, a četrdeset posto stranoga. Kod nas to nije nikad bilo tako. Zato smo se okupili — grupa ljudi koja je bila svjesna da se stvari trebaju razvijati u tom smislu. Inzistirali smo na tome i doživjeli kojekakve uvrede i čudne stvari. No, od toga razdoblja stasala je cijela plejada domaćih pjevača zabavne glazbe koji su postali poznati, kao Viki Glovacki, Marko Novosel, Zdenka Vučković, Zvonko Špišić i drugi koji nisu pjevali ni jednu stranu pjesmu, a postali su vrlo popularni. Dakle, od toga je bila velika korist, ali sad je sve to porušeno. Sviraju se uglavnom strana djela što je s jedne strane dobro jer ljudi upoznaju literaturu, ali gdje su tu domaće stvari, gdje su tu naša postignuća? Sad treba početi sve iznova, no pitanje je ima li netko snage za to. U Hrvatskom društvu skladatelja, što je glavna svrha, čine se napori da se promovira naša, hrvatska glazba, ali i baština i suvremeni autori.

Hrvatsko društvo skladatelja Državni zavod za intelektualno vlasništvo Stop krivotvorinama International Confederation of Societies of Authors and Composers

Vaš Internet preglednik je zastario! Preuzmite novi ili instalirajte Google Chrome Frame.