Goran Končar: Kroz Bachovu su glazbu razumljive dimenzije svemira

Ugledni violinist, nekadašnji koncertni majstor Royal Philharmonic Orchestra u Londonu, Simfonijskog orkestra Hrvatske radiotelevizije i Zagrebačke filharmonije, dugogodišnji voditelj Zagrebačkog kvarteta, suradnik glasovitih svjetskih glazbenika i orkestara, profesor na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, dobitnik brojnih nagrada i priznanja, Goran Končar upustio se nedavno u novu glazbenu avanturu. 

Svoje klasičarsko umijeće udružio je s onim naših renomiranih, uglavnom riječkih glazbenika: gitarista Darka Jurkovića – Charliea, pijanista Zvjezdana Ružića i kontrabasista Henryja Radanovića, te zagrebačkog bubnjara Krunoslava Levačića.

Njihov prvi nastup, na ovogodišnjim Riječkim ljetnim noćima, jednoglasnom je odlukom žirija osvojio nagradu »Novoga lista« za najcjelovitiji događaj festivala. No, oni se ne prepuštaju slavi već marljivo vježbaju za koncert koji će održati 24. listopada u Maloj dvorani Vatroslava Lisinskog, na festivalu Jazz.hr/jesen što ga organiziraju Hrvatsko društvo skladatelja i KD Lisinski. 

Zašto ste se nakon puno godina ponovno odlučili na suradnju s jazz glazbenicima?

  – Dugo nisam sudjelovao ni u jednom jazz projektu ili barem ne u toj mjeri kao sada. Nekad davno, još u sedamdesetim godinama prošloga stoljeća, u Londonu sam sudjelovao u jednom projektu s Chickom Coreaom i Garyjem Burtonom. Za mene je to bio gotovo šokantan susret s glazbenicima koji su do te mjere vrhunski profesionalci da mi se već tada činilo da jazz apsolutno spada u glazbeni dio klasike. Ne mislim samo na klasičnu glazbu već na sve ono što ima određenu tradiciju, vrijednosti, pripreme, forme, improvizacije koje su organizirane. Zaista sam bio fasciniran vođenjem projekta i samim kolegama, glazbenicima. 

 Strast, entuzijazam i profesionalizam

Nije li upravo vama pripala čast da iz Japana u Hrvatsku prenesete vijest o novom statusu jazz glazbe.

  – Godine 1995. konačno smo potpisali svjetsku deklaraciju kojom se jazz uklapa u tradicionalnu klasičnu glazbu, dakle klasične forme, što je doista prirodno. To postaje posve jasno kad poslušate djela Ravela, neke dijelove Debussyjevih skladbi u kojima ima elemenata raznih žanrova, od bluesa do jazza, kojima vrve te harmonije, da ne spominjem mnoge druge. Na kraju krajeva, Georgea Gershwina ne treba niti spominjati. 

Je li tako i u vašem novom projektu?

  – U ovom slučaju okupio nas je Boris Papandopulo. Stjecajem okolnosti pronađena je kompozicija koja nikad nije bila izvedena – »Capriccio za violinu solo i jazz kvartet«. Kad sam vidio note činilo mi se da zaista treba respektirati želju Borisa Papandopula koji je unutar dionica upisao takve slobode s kojima se puno bolje i spretnije snalaze jazz glazbenici. Partnerski su odnosi u njihovom radu takvi da mi se činilo, a sad se to pokazalo točno, da je najbolje da se to napravi s pravim jazz glazbenicima, a ne s onima koji su okrenuti samo prema klasici. 

  Već na prvoj probi bio sam ugodno iznenađen. Tu je Kruno Levačić, dobro poznat našoj publici, koji ovdje, kod Papandopula, daje osnovni duh ritma. Naime, skladba nije jednostavna. Violina je u većoj mjeri klasično tretirana, s brojnim dodekafonijskim nizovima, a izvedba ovisi o tempu, unutarnjem ritmu, onom pulsu koji Kruno vodi zaista fantastično. 

  Moram spomenuti dragog kolegu Darka Jurkovića, svima koji prate jazz scenu dobro poznatog gitarista koji se pokazao kao zaista nevjerojatno dobar partner. Tu su i kontrabasist Henry Radanović, te mlađi, ali zaista izvanredan pijanist Zvjezdan Ružić, za kojeg sam siguran da će se o njemu još čuti. Sve su to glazbenici školovani u inozemstvu, budući da mi nemamo formalno jazz obrazovanje do visoke stručne spreme. 

 Slobodne improvizacije

Uz profesionalizam tu je prisutan entuzijazam koji me podsjeća na ono što smatram da glazba treba biti – suradnja i strastveni odnos prema publici, da publika osjeti o čemu se radi. Prisutan je čitav niz improvizacija u čemu su kolege jako spretni tako da je svaka naša proba veliko veselje. Entuzijazam kojim ti glazbenici zrače na probama zadržali smo i na koncertu.  

Čija vam još djela pričinjavaju veselje prigodom muziciranja?

  – Miljenko Prohsaka nam je ustupio jednu svoju skladbu. Naime, jednu od svojih poznatih tema preradio je za takav ansambl. Sviramo i jednu skladbu Igora Frolova koji je oduvijek nevjerojatan ljubitelj jazza. Nikad nije imao priliku otputovati u Ameriku, ali stalno je sanjario da je posjeti i čuje ono što se događalo u jazzu, posebice u New Orleansu na početku jazza, kao i u duhovnoj glazbi, da se upozna s njegovim razvojem. 

Kako ste povezani s njim?

  – On je bio asistent na Čajkovski konzervatoriju gdje sam studirao. Čovjek je klasične kompozicijske naobrazbe koji je pisao simfonije, koncerte i tako dalje, ali bio je i nevjerojatno velik ljubitelj jazza i improvizacije. U to doba nije imao priliku otputovati, ali napisao je nekoliko kompozicija, između kojih i taj divertimento koji je zamislio za dva gudačka glazbala i klavir. Mi smo u ovom sastavu to malo preradili pa je to violina i violončelo te jazz kvartet. 

Za potrebe izvedbe te skladbe uključili ste i gošÄ‡u.

  – Moja kćer Ljerka svira violončelo, a u nekim dijelovima te skladbe potrebno je upravo to glazbalo. Dakle dva gudačka instrumenta i jazz kvartet. Prije svega to se odnosi na izvedbu Frolovljeva djela koje je tako i napisano. Sve ostale skladbe su autorske i ima dosta sloboda. Vesele me ti različiti ritmovi. U Zvjezdanovoj skladbi »Moreška« tipičan je ritam »Moreške« koji nas prati od dvanaestog stoljeća do danas, a u jazz verziji to dobiva zaista poseban zvuk odnosa šest različitih glazbala. 

Imate li na programu još koju autorsku skladbu?

  – Nekoliko je autorskih skladbi. Naime, svaki od kolega – Kruno, Henry, Darko i Zvjezdan – zastupljen je svojom skladbom tako da možemo reći da su to, izuzev Frolova koji je strani autor, naši, domaći skladatelji, što nam također predstavlja posebno veselje. Imamo večer s hrvatskim skladateljima – od Papandopula do mlađih jazz skladatelja, od standardnog jazza do slobodnih improvizacija, a na kraju imamo i jedno djelo, taj divertimento koji donosi »sukob«... 

  Neću reći »sukob«, ali naslanja se na dva uporišta. S jedne je strane tipičan barokni slog, a s druge pravi jazz. To nas vodi do Bacha. Naime, slušate li ga na taj način, kad bismo napravili drukčiju interpunkciju, i kod Bacha bismo našli brojne elemente jazza, da ne spominjem samu improvizaciju. 

Prašuma glazbenih ideja

Uostalom, jazz glazbenici u šali vole reći da je Bach bio prvi jazzist.

  – Prema mojem mišljenju Bach je bio jedan od najobjektivnijih. Kad govorimo o njegovim skladbama, to je zapravo univerzum, a u univerzumu je sve. Kroz Bachovu su glazbu apsolutno razumljive te ogromne dimenzije univerzuma koje teško možemo shvatiti. Osim toga, u njegovoj je glazbi prisutno ono što jazzisti zovu tajming, a mi imamo uopće pitanje vremena. Te razlike u vremenu, u njegovoj su glazbi tako očito prisutne. 

  Svima nam je jasno da u životu te glazbe, ako ju ne razumijemo, upravo to ponekad bude barijera. Naime, da budem jasniji, živi li čovjek svoj životni vijek oko osamdeset godina, a neko je stablo živo četiristo ili petsto godina, u smislu rasta mi uopće ne vidimo njegove pokrete. Puno su sporiji. U pitanju su različita vremena i različiti životi. U tom smislu kod Bacha imate, recimo, dvije identične dionice koje idu paralelno, a od kojih je jedna dvanaest puta sporija i nitko ne čuje da je to jedno te isto, a sve je toliko dobro i međusobno usuglašeno, gotovo kao u ovom univerzumu kojeg smo djelić. 

S istim ushitom kakvim govorite o Bachovoj glazbi, pristupate i ovom programu i suradnji s novim kolegama. Što vas je toliko očaralo?

  – Improvizacije i sam odnos prema glazbi ovog ansambla nešto su potpuno novo i tome se jako veselim, a pogotovo mi je drago kad vidim takav entuzijazam u radu. Za mene je glazba, od samog početka, životni pomak. Moramo ostvariti zajedništvo, i međusobno i s našom publikom, i tek tada naša glazba postaje ono što treba biti, što je poznato još od antičkih vremena. Platon je napisao: »Država bi krasno uspjela kad bi svi imali onakve partnerske odnose kakve moraju imati glazbenici koji zajedno usaglašeno muziciraju«, Dakle, u tom smislu, na početku sam bio pomalo iznenađen, a sad sam zaista ponosan na glazbenike s kojima stvaram ovaj program. 

  Nadam se da će to doživjeti i publika. Tijekom vremena vjerojatno će biti promjena u programu, ali Papandopulo, oko kojeg smo se zajedno okupili – to je najopsežnije skladba koja traje dvadesetak minuta – bit će na repertoaru svih koncerata koje smo predvidjeli. 

Kako biste definirali glazbu koju izvodite s ovim ansamblom?

  – Teško je decidirano reći što je to zapravo. To je nešto između jazza i klasike, ali danas je teško povući crtu, pogotovo nakon toga što se u klasičnoj glazbi događalo u drugoj polovici 20. stoljeća. Svi su putevi ponovno otvoreni i sad ponovno nadahnuće tražimo u samom životu i onome što je bilo prije nas, prije svega u Bachu, Mozartu, Beethovenu, svima onima koji su krenuli u prašumu glazbenih razmišljanja i ideja. Ponovno smo na tom dobrom putu i prije svega se nadam da ćemo, zajedno s našom publikom, uspješno gurati ovaj program, ali i unaprijediti glazbeni život kod nas, a s time i refleksiju u svijetu.

(Davor Hrvoj/jazz.hr)