Ustavni sud RH donio odluku o Sustavu privatnog kopiranja

Ova odluka Ustavnog suda također odbacuje tvrdnje vezane uz privatno kopiranje odnosno uz navodnu nelegalnost i nelegitimnost tzv. Sustava za privatno kopiranje, kao i tvrdnje da se njime krše prava i slobode građana i poduzetnika RH zajamčene Ustavom, kojima je javnost, zbog njihova čestog iznošenja u posljednjih mjesec dana, nažalost netočno informirana. Naime, Ustavni sud potvrdio je da je Sustav privatnog kopiranja definiran Zakonom o autorskom pravu i srodnim pravima u potpunosti u sukladnosti s Ustavom RH.

Povrh toga, spomenuti Zakon potpuno je usklađen s preuzetim međunarodnim obvezama naše zemlje. Potvrđeno je da ovaj sustav ograničava prava nositelja autorskih i srodnih prava kako bi upravo građanima dao pravo kopiranja zaštićenih autorskih djela za njihovo privatno ili drugo vlastito korištenje, što im razvoj tehnologija zapravo već od 70-ih godina prošlog stoljeća omogućava. Drugim riječima, bez ovoga sustava građani ne bi mogli svakodnevno koristiti blagodati tehnologija u svrhu kopiranja autorskih djela. Obveznici plaćanja autorske naknade u sustavu privatnog kopiranja stoga su upravo uvoznici tehničkih uređaja za reproduciranje i praznih nosača zvuka, slike ili teksta, a procedura donošenja cjenika naknada propisana je istim Zakonom. Također, Ustavni sud smatra da zakonsko rješenje nadzora donošenja i primjene cjenika osigurava djelotvoran nadzor te da nije u nesuglasnosti s Ustavom, kojim je, između ostalog, propisano da su nepovredivost vlasništva i vladavina prava najviše vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske. I na kraju, tim sustavom nije ograničena sloboda poduzetništva niti se ograničavaju poduzetnička prava onih koji se bave uvozom i/ili prodajom tehničkih uređaja i praznih nosača zvuka, slike ili teksta. Naime, Ustavni sud ističe da „sloboda poduzetništva nije apsolutna i ne isključuje poduzimanje i propisivanje određenih mjera i postupaka kojima zakonodavac posredno regulira tržišne odnose. Jedna od takvih mjera jest i plaćanje naknade sukladno članku 32. stavku 4. ZAP-a“.

Opširnije:

Ustavni sud je u obrazloženju svoje odluke krenuo upravo od odredbe iz članka 68. Ustava RH:

„Jamči se sloboda znanstvenoga, kulturnog i umjetničkog stvaralaštva. Država potiče i pomaže razvitak znanosti, kulture i umjetnosti. Država štiti znanstvena, kulturna i umjetnička dobra kao duhovne narodne vrednote. Jamči se zaštita moralnih i materijalnih prava koja proistječu iz znanstvenoga, kulturnog, umjetničkog, intelektualnog i drugog stvaralaštva.“

Također, Ustavni je sud istaknuo da je RH potpisnica nekoliko međunarodnih ugovora koji predviđaju i nalažu uvođenje rješenja koja bi građanima u određenim slučajevima dozvolila kopiranje zaštićenih autorskih djela, no ne na štetu autora te pritom podsjeća da su ti međunarodni ugovori dio pravnog sustava RH te da su po svojoj snazi iznad zakona. Posebno su istaknute obveze RH preuzete Sporazumom o stabilizaciji i pridruživanju iz 2001. godine između RH i Europske zajednice: „Hrvatska će poduzeti nužne mjere kako bi najkasnije tri godine od stupanja na snagu ovog Sporazuma zajamčila razinu zaštite intelektualnog, industrijskog i trgovačkog vlasništva koja je slična zaštiti koja postoji u Zajednici, uključujući učinkovita sredstva za provedbu tih prava“. Sukladno tim obvezama, u Zakon o autorskom pravu i srodnim pravima, ugrađeno je sedam direktiva Europskog parlamenta od kojih „Direktiva o harmonizaciji određenih aspekata autorskog prava i srodnih prava u informatičkom društvu“ predstavlja temelj za ograničenje isključivog prava reproduciranja za privatno kopiranje i drugo vlastito korištenje, pod uvjetom da nositelji prava dobiju pravičnu naknadu.

„Autorska i srodna prava po svojoj su naravi privatna imovinska i moralna prava autora i drugih nositelja prava, koja pripadaju svojim nositeljima i s kojima njihovi nositelji mogu slobodno raspolagati. Zakonom propisana ograničenja autorovih isključivih prava predstavljaju uravnoteženje između isključivih autorovih i srodnih prava, s jedne strane, i potrebe zadovoljavanja općih interesa društva, s druge strane. Ukoliko ne bi postojalo ograničenje iz članka 82. ZAP-a, ne bi bilo pravno moguće učiniti niti jednu kopiju bilo kojeg autorskog djela ili predmeta srodnog prava bez prethodne dozvole autora, odnosno nositelja srodnog prava."

Ističe se i sljedeće:

»Digitalno okružje« (koje se javilo osamdesetih godina 20. stoljeća) značajno je promijenilo način iskorištavanja autorskih djela jer je u suvremenom svijetu digitalne tehnologije daleko lakše izrađivati kopije djela, a kvaliteta kopije istovjetna je izvorniku».

Također, Ustavni sud obrazlaže da, budući da su građani dobili pravo kopiranja zaštićenih autorskih djela, „autori djela za koja se, s obzirom na njihovu prirodu, može očekivati da će bez njihova odobrenja biti reproducirana fotokopiranjem ili snimanjem na nosače zvuka, slike ili teksta za privatno ili drugo vlastito korištenje ima pravo na primjerenu naknadu od prodaje tehničkih uređaja i praznih nosača zvuka, slike ili teksta, sukladno članku 32. ZAP-a. Tu naknadu plaćaju uvoznici tehničkih uređaja za reproduciranje i praznih nosača zvuka, slike ili teksta (s obzirom da u Republici Hrvatskoj nema proizvođača takvih uređaja). Naknada se određuje na način određen člankom 162. ZAP-a: naknadu za privatno kopiranje i drugo vlastito korištenje, dužni su plaćati uvoznici tehničkih uređaja“.