Zlatko Gall: Nemojte cendrati o dobrim starim vremenima!

Zlatko Gall, jedan od naših najaktivnijih i najdugovječnijih glazbenih kritičara, nedavno se predstavio javnosti kao - glazbeni tekstopisac, i to na novom albumu legendarnog klavijaturista i orguljaša Tihomira Popa Asanovića. Tim povodom popričali smo s Gallom o njegovom diskografskom debiju, ali i brojnim drugim temama. Između ostalog, i o tome kako je sad biti "s one strane kritičarske oštrice"...

Na novom albumu Tihomira Popa Asanovića upoznajemo vas kao glazbenog tekstopisca - je li to novootkrivena strast ili ste jednostavno čekali službeno umirovljenje da se aktivirate u ovoj glazbenoj domeni?

Krenut ću od kraja vašeg pitanja… Kakvo umirovljenje? Od siječnja sam završio tekst za monografiju o jazz festivalima i koncertima koje je organizirao Dražen Kokanović – a bilo je valjda tristotinjak koncerata najvećih svjetskih imena i zvijezda u usponu, završio sam kao urednik i „izbornik“ rad na peterodjelnom boxu „Splitska dica“ koji ovih dana izlazi na etiketi Croatia records te započeo rad na knjizi o diskografiji Arsena Dedića. Potom, svakog tjedna pišem par recenzija recentnih svjetskih i domaćih izdanja te „vozim“ veliki serijal o najznačajnijim svjetskim albumima objavljenim prije pedeset godina na mojoj novoj stalnoj „adresi“, portalu  Mixer.hr… O gastronomiji pak pišem za Story Gourmet magazin…

Dakle kod mene je i dalje radno i svečano. „Svečano“ jer sam prestao pisati političke kolumne koje su mi – sada mi je to jasno – gotovo trideset godina trovale život i posvetio se pisanju onoga što najviše volim: tekstova o glazbi, likovnosti i gastronomiji… Ja kao tekstopisac? Hmmm… nije tu bilo nikakvog umišljaja ni plana. Naprosto se dogodilo.

Kako je uopće došlo do suradnje s Asanovićem? Na koji način ste pristupili pisanju tekstova i kako je izgledao vaš kreativni proces?

Pop Asanović i ja se družimo i stalno viđamo pa sam, eto, uskočio kao ad hoc tekstopisac najprije za dvije pjesme a onda i za cijeli album a nedavno i za neke predstojeće singlove. Iskreno rečeno bio je to vraški zahtjevan posao jer Popova glazba je jazzy bez klasičnih fraza i refrena koji omogućavaju razvijanje priče. Budući da sam pisao na gotovu glazbu valjalo je naći rješenje za te silne jednosložne riječi koje traži jazzerska struktura pjesme, a njih u hrvatskom jeziku i nema baš mnogo. Inače, moja „selidba“ od pisanja o glazbi do pisanja za glazbu je izazvala lavinu zezanja prijatelja koji su me – aludirajući naravno na gospođu Huljić – počeli zvati Vjekoslava.

Koliko ste dosad bili glazbeno aktivni, ne računajući kućna druženja uz gitaru? Imate li možda samostalnih glazbenih ambicija i u kojem se žanru vidite?

Oduvijek obožavam gitaru. Kao klinac sam se čak i „školovao“, ali nisam baš volio vježbati pa je moje sviranje ostalo – rudimentarno. Kad me pitaju o možebitnim glazbenim ambicijama ja uvijek odgovorim onim starim vicom koji govori o tipu koji je došao u javnu kuću, skinuo se, a „drugarica“ ga je pitala – koga on to misli zadovoljiti s tako malom „alatkom“. On je pak odgovorio – sebe! Tako i ja… sviram da bih zadovoljio sebe. Iako si stalno obećavam da ću vježbati pa sam nedavno nabavio i bolju gitaru – sad ih je doma pet – Epiphoneov model ES 335 Pro, no uglavnom je u koferu jer nemam vremena.

Koju bih glazbu svirao kada bih doista svirao? Bilo bi to negdje između Ramonesa i bandova a la Kinks, Beatlesa do „Sgt Peppera“, psihodelična garaža šezdesetih…

Što je, radeći na pjesmama, Zlatko Gall, glazbeni kritičar, naučio od Zlatka Galla, tekstopisca, i obrnuto? Kako je biti s ove strane „kritičarske oštrice“?

Nema tu nikakvih pouka. Riječ je o posve različitim disciplinama no to preskakanje iz jednog prostora u drugi je za mene već uobičajeno. Osim glazbenih kritika koje pišem već četrdeset godina, pisao sam – kao povjesničar umjetnosti - cijelo to vrijeme i likovne kritike, političke kolumne, poduže tekstove o umjetnosti i stripu – koji je oduvijek bio moja strast te, naravno, o gastronomiji. Imam dvadesetak objavljenih knjiga iz spomenutih područja pa sam odavno naučio i kako je to biti „s druge strane“, odnosno izložen sudu kritike. 

Koje trendove primjećujete kod domaćih tekstopisaca i općenito u tekstovima popularne glazbe?

Kao i u svijetu, i kod nas su uvijek postojali i glazbenici i autori tekstova koji su isključivo „igrali za raju“ te oni koji su željeli nešto više kazati. Ne samo šansonjeri i kantautori poput velikog Arsena ili Tome Bebića već i oni s, uvjetno rečeno, rokerske ili hip-hoperske strane. Bare, Mile Kekin, Saša Antić, Edo Maajka, El Bahatee, ekipa iz Elementala… danas Vojko Vrućina, bandovi poput negdašnjeg splitskog Metka kojima je dio tekstova pisao veliki pjesnik Momčilo Popadić te mnogi drugi, držali su da je tekst jednako važan kao i glazba sama odnosno melodija i izvedba.

Naravno, najbolje je kad su sjedinjeni u cjelinu jer ilustrativan je primjer pokojnog Jakše Fiamenga genijalnog pjesnika i tekstopisca čiji su sjajni tekstovi znali biti šugavo uglazbljeni i izvedeni. Ako se ne dogodi srastanje glazbe i teksta moglo bi se kazati „džaba si krečio“. Tekst bi u osnovi morao pratiti glazbu pa ako je riječ o „kuruzi“ neka i tekst bude „tra la la la“, ali elementarno pismen i logičan. A kad sam već u toj kategoriji šlageraja za široku publiku mislim da je kao tekstopisac debelo podcijenjena Vjekoslava Huljić koja, ne samo za Madre Badessu, piše čak i antologijske čakavske stihove.    

Nakon Slobodne Dalmacije, skrasili ste se na internetskom portalu Mixer.hr - po čemu se razlikuje pisanje za ta dva medija? 

Nažalost, pisano novinarstvo je na izdisaju. Posebice kad je riječ o pisanju o glazbi jer je u tom segmentu preostalo samo nas nekoliko dinosaura poput Saleta Dragaša, Hrvoja Horvata, Ilka Čulića… Kad sam počinjao pisati o glazbi, raditi recenzije i velike tekstove objavljivao sam u „Džuboksu“, „Poletu“ te gotovo svim mainstream tiskanim medijima u tadašnjoj Jugoslaviji. Tu su bili imoji pokojni prijatelji Dražen Vrdoljak i Darko Glavan, a nas trojicu su u pravilu gurali u isti veteranski krug. Darko i ja smo u rock kritiku koja zapravo kao formatirana disciplina nije ni postojala, kao povjesničari umjetnosti unijeli metodologiju i jezik likovne kritike te inzistirali na „formalnoj analizi“. Dražen je pisao sjajne eseje baš kao i Vlatko Fras, a u Beogradu Branko Vukojević, Dragan Kremer, Aleksandar Žikić, u Sarajevu Krešo Palameta te mnogi drugi. Danas toga nema pa su rijetke novine u kojima se ozbiljno i sustavno piše o glazbi. Nema ni glazbene periodike u kojoj bi se mogli objavljivati veliki tekstovi kao nekoć u „Džuboksu“ ali i u „Startu“, „Danasu“ ili „NIN-u“.

Kako vidite ulogu i budućnost glazbene kritike u digitalnom dobu društvenih mreža?

Nemam ništa protiv „digitale“, odnosno portala. Dapače. Imaju veliku prednost pred papirom, aktualni su, daju mogućnost „kopčanja“ audio i vizualnih sadržaja uz tekst no ipak mi nedostaje dodir papirnatih izdanja. Ono što je loše u medijima danas vrijedi i za pisanje o glazbi: umjesto profesionalnosti dobili smo sve veću površnost, neznanje, nezainteresiranost… A to zapravo ne čudi zna li se da je logika većine „poslodavaca“- pokupi nekoga s ulice, plati ga malo ili ništa pa kad se potroši uzmi nekog drugog.

Svjedok ste domaće glazbe i glazbene industrije tijekom posljednja četiri desetljeća - možete li promjene i trendove sažeti u nekoliko rečenica te izdvojiti nekoliko prijelomnih točaka koje su bitno utjecale na domaću glazbu tijekom tog vremena? Kakvu su ulogu odigrali mediji u svemu tome?

Nisam nikad bio od onih koji kenjkaju i cmizdre o starim dobrim vremenima. Ova današnja, kad govorim o glazbi, su mi itekako dobra. Kad pogledate scenu, na njoj u svakom segmentu ima sjajnih glazbenika i sjajnih izdanja. Jazz i jazzy scena valjda nikad nije bila bolja, ono što zovemo “klasičan“ ili „tradicionalan“ rock i dalje daje dobra izdanja s odličnim albumima Bareta i Majki ili povampirenih Kojota, indie-pop/rock je također veoma vitalan od onog bendovskog do kantautorskog, a hip-hop doživljava pravu renesansu. Moji favoriti iz lanjske i ovogodišnje produkcije to dokazuju jer su odlične ili veoma dobre albume objavili i Bare i Mile Kekin, Zoran Predin, Parni valjak, Detour, Vatra, Aljoša Šerić, Tonka, Kensington Lima, Mangroove, Matija Dedić, Šimun Matišić, Edo Maajka, Vojko Vrućina, Krešo Bengalka… i još sigurno neki koje sam sad zaboravio spomenuti. Dakle, ima svega za svakoga samo valja slušati, a ne pljuckati napamet kako je sve nekoć bilo bolje. A nije. I, evo za kraj na ovu temu jedne hereze: za mene su dvijetisućite uzbudljivije, bolje i sa više sjajnih izdanja nego li opjevane novovalne osamdesete!

Koliko je, iz vaše perspektive, za glazbenu industriju važan sustav kolektivne zaštite autorskih prava? Kako on funkcionira u Hrvatskoj i kakva je uloga HDS ZAMP-a kao dionika domaće glazbe?

Autorska prava su presudna da bi se proizvodila glazba! Priznajem, i ja sam skidao glazbu s Pirate Bayja no, kako sam okorjeli diskofil, meni je to služilo kao informacija jer za mene je glazba samo ono što imam na nosaču zvuka. Posebice, na vinilu. Današnji streaming servisi omogućavaju da se u glazbi za razmjerno nikakve novce može uživati te da je baš sve dostupno. Glazba više nije samo privilegij već širom otvorena mogućnost konzumacije. A nju, kao i u svakom kafiću, valja ipak platiti. Meni je smiješno da se protiv ZAMP-a javljaju vlasnici kafića u kojima danonoćno trešti glazba, a naknada se namiri u prvih deset minuta prometa zaradom od kave. Ili da o ZAMP-u pišu novinari koji blage veze nemaju o autorskim pravima pa se, recimo, snebivaju kako od „svojih“ pjesama od ZAMP-a ni kune ne dobije jedan Mišo Kovač.

Vi ste, kao član HDS-a, aktivni već niz godina...

Od početka izlaženja „Cantusa“ bio sam godinama redovan suradnik pišući recenzije, intervjue, osvrte, ali i velike teme među kojima su bile i one o svjetskoj i domaćoj zaštiti autorskih prava. Konačno, dugo sam već član Hrvatskog društva skladatelja s iskaznicom br 116 što će reći da sam odavno „unutra“. 

Kako glazbenici reagiraju na vaše kritike njihovog rada, kako u pravilu izgledaju ti susreti?

Ne mogu kazati da sam imao baš nekih neugodnosti. Ako sam ikoga „kasapio“ u kritikama bio je to Tonči Huljić, a on mi nikad nije kazao ni jednu grubu riječ. Dapače. Kad je počeo raditi projekt Madre Badessa zvao me da prvi poslušam tada još radni materijal. Zašto baš mene? Pa, kazao je – zato jer znam da mi ti nećeš lagati već kazati ono što misliš.

Zapravo, jedina se neugodnost dogodila nedavno kad me na izlasku iz „Tvornice“ uvredama, psovkama i fizičkim prijetnjama zaskočio lik kojeg u životu nisam vidio, tvrdeći da sam mu prije deset godina uništio karijeru. A on ju je gradio pjevajući uvredljivu pjesmu o čupavom međunožju Čehinja. Kakva karijera građena na stidnim dlakama…

Ah da… postoji jedna šaljiva epizoda s Borisom Dvornikom. Kad su Dean i Dino objavili prvi album Kineskog zida – koji mi je danas mnogo više OK – nisam baš bio nježan u kritici. Tada mi je Boris Dvornik kazao: „Pa mogao si ih pohvaliti. Bolje da sviraju nego da po kvartu voze motore!“. Bubnjar Daleke obale, Zoran Ukić – danas predvodnik Dioniza – i danas od riječi do riječi pamti moj negativni osvrt na nastup njegova tadašnjeg benda Dijete iz epruvete no to smo brzo izgladili. S Gibinim prvim albumom s Osmim putnikom je bila ista stvar. Veoma rijetko sam pisao o zabavnoj glazbi osim u slučaju Splitskog festivala osamdesetih kad se on otvarao prema rocku. Mišu Kovača nisam baš cijenio sve dok ga nisam vidio na jednom koncertu i u osvrtu napisao da je on, kao i Springsteen, „Big Boss“. Nazvao me već sutradan i, onako po svoju, kazao: „Zna san ja da ćeš ti pripoznat ko sam ja. Jer ti si roker, a ja sam roker koji je Elvisa slušao u Madison Square Gardenu dok su ovi naši s estrade još čuvali ovce!“.  

Možete li izdvojiti neke svoje recenzije koje su, iako u to vrijeme nepopularne, ipak pokazale da drže vodu? Postoje li neki albumi koje u vrijeme izlaska niste pohvalili, a danas uživate u njima?

Kad sam lani objavio knjigu „Splitska dica“ namjerno sam donio originale tekstova/kritika koji su nastajali i prije četrdeset godina. Bio sam uglavnom u pravu, a čak i kad  nisam, moralno stojim iza njih jer se nikad nisam rukovodio osobnim stavom o glazbenicima već onim što je na albumu. Pokušao sam pisati „subjektivno objektivne“ kritike jer nitko ne može skroz pobjeći od sebe i svojih glazbenih sklonosti. Recimo, moja kritika prvog albuma Dine Dvornika – s kojim sam bio veoma dobar i koji mi je uvijek bio posebno drag – bila je pola-pola jer sam uz pohvale imao i primjedbe. Danas pak taj album mogu slušati bez imalo zadrške. Tako je i sa drugim albumom Metka „Ra ta ta ta tija“, s „Herojem ulice“ Prljavaca, prvim albumom „YU grupe“… Neki albumi naprosto dobro stare a neke pak pojede i potroši vrijeme. Inače, postoji hrpetina albuma kojima sam dao dobre ocjene a koje nikad poslije nisam doma želio slušati. Oni su naime po svim kriterijima posla bili veoma dobri, ali ne i po mom guštu. Naravno, vrijedi i obratno jer albumi koje sam ocijenio kao osrednje, kao „konzumentu“ a ne „kritičaru“ baš su mi pasali. 

Možete li, za kraj, našim čitateljima dati nekoliko preporuka za slušanje?

Moje je uvijek bilo ono – neka cvijeta tisuću cvjetova. Glazbe ima mnogo i to lako dostupne pa svatko može pronaći nešto po svom guštu. Samo nemojte cendrati o starim dobrim vremenima, govoriti kako se nikad više neće ponoviti novovalne osamdesete. Otvorite oči i uši jer kategorične tvrdnje o „starim dobrim vremenima“ samo pokazuju da o ovim današnjim pojma nemate.