Intervju: Alen Sinkauz

Iz posljednjeg izdanja časopisa Cantus prenosimo intervju s talentiranim pulskim skladateljem, muzikologom i basistom Alenom Sinkauzom s kojim je razgovarao Vid Jeraj...

Tandem braće Alena i Nenada Sinkauza iz Pule već je nekoliko godina nezaobilazna instanca primijenjene glazbe domaće teatarske scene, čiju je aktualnost moguće usporediti s onom koju je svojevremeno imao tandem Jura Ferina i Pavle Miholjević iz grupe Svadbas. Upravo su dovršili suradnju na filmu Zvizdan redatelja Dalibora Matanića, koji je sredinom svibnja postigao uspjeh na 68. Canneskom festivalu, dok su mjesec počeli premijerom predstave Mi smo kraljevi a ne ljudi koreografa Matije Ferlina u koprodukciji HNK-a Zagreb i Kunsten festival des arts iz Bruxellesa. Osim toga, Nenad Sinkauz je 28. veljače jednokratnom izvedbom Instant-kompozicije za šest glazbenika i šest dirigenata uz Igora Lešnika, Ratka Vojteka, Sašu Nestorovića, Zorana ŠÄ‡ekića i osnivača Cantus Ansambla Berislava Šipuša, aktualnog ministra kulture RH, i sam nastupio u Kući za ljude i umjetnost Lauba te najavio 28. Muzički biennale.  

Užurbano pramaljeće

Za one koji njihovo djelo i rukopis tek upoznaju, nekoliko riječi. Budući da su momci studirali u Padovi (Alen muzikologiju, a Nenad etnomuzikologiju), hrvatsko-talijanski eksperimentalni bend East Rodeo ondje i nastaje 2002. godine. Na prvom albumu Kolo (Macaco Records, 2004.) bile su pjesme na talijanskom i engleskom jeziku. Već su tada predstavili Nenada kao invazivnog frontmena na gitari i vokalu, sa starijim bratom Alenom na bas-gitari, kao povučenijeg, ali masterminda operacije. Njihov je izričaj duboko ukorijenjen u eksperimentalnom ethosu te u čvorištu elektroničke glazbe s bučnijim odvjetkom postrock-scene. Uz pijanista Alfonsa Setimonea, jednog od ključnih pripadnika talijanske improvizatorske scene, braća su inicijalno studirala, kao i bubnjar benda Federico Scettri. Obojica su pripadnici kolektiva Gallo Rojo iz kojeg dolazi i pojačanje benda, saksofonska sekcija: Francesco Bigoni (tenor-saksofon, klarinet), Beppe Scardino (bariton-saksofon, bas-klarinet, flauta) Piero Bittolo Bon (alt-saksofon, kontraalt-klarinet, flauta). Za njihov je zvuk, koji uživo korigira ton-majstor Vedran Peternel, član Cargo orkestra Darka Rundeka, gitarist Marc Ribot kojega su upoznali u vrijeme predstavljanja albuma „Dear Violence“ (Trovarobato/Kapa Records, 2009.) svojedobno rekao da imaju »šmek« "utjecaja od Sun Ra do Sonic Youth do hardcorea i natrag" pa nije bilo neobično da im gostuje na albumu Morning Cluster (Menart, 2011.), na kojem su gostovali i violinist Warren Ellis, prateći glazbenik Nicka Cavea, kao i kontrabasist, improvizator i skladatelj Greg Cohen. U ovo užurbano glazbeno pramaljeće, uspjeli smo nekako Alena privesti pred diktafon.

Kako je zapravo došlo do vašeg uključenja u predstavu Mi smo kraljevi a ne ljudi Matije Ferlina?

Matija je glumce HNK-a angažirao da izvode dječji tekst, na osnovi studije dramaturginje Jasne Žmak i Gorana Ferčeca, koji su velik dio građe skupili iz priča s klincima i prenijeli ga na scenu s njihovim gramatičkim specifičnostima. Ja to vidim kao rubnu predstavu koja na organski način promišlja svaki detalj teksta, pokreta, scenografije, zvuka i svjetla. Teško je opisati tako osebujnog umjetnika kao što je Matija. Mislim da je svatko tko je s njime surađivao imao prilike osjetiti njegov specifičan odnos prema umjetnosti i životu općenito. Glazbeno ima trenutaka u stilu skladatelja Becka Hansena, pogotovo je pjesma koja otvara predstavu na neki način beckovska, ima tu neku vrstu ludila i ozbiljnosti te dječje zaigranosti i, na kraju, element nepredvidivosti. Naravno kad tako opisujem glazbu, uzimam u obzir da se nešto događa na sceni te da takav glazbeni motiv ne bi imao (prema mojem mišljenju) takvu snagu bez prisutnosti glumaca. Žanrovski je to dosta šarena glazba  koja, ponavljam, usprkos raznolikosti, zadržava kôd, upravo zahvaljujući sceni.

Uzbudljivu godinu rada s primijenjenom glazbom zapravo ste počeli plesno-multimedijskom predstavom Intenziteti. O čemu je riječ?  

Prvo što smo radili ove godine bila je predstava Intenziteti u pogonu Jedinstvo, autorski projekt Vesne Mačković i Vedrana Hleba. Radilo se o nezavisnoj produkciji u kojoj smo imali vrlo ritmičan i bučan odnos prema Vesni, koja je ujedno i performerica.  

Klasični teatar

Uslijedio je Othello u Gavelli redateljice Franke Perković, dakle klasični teatar, u kojem ste se morali držati scenskog govora...

Othello je naš treći susret s Frankom Perković, nakon Mrvica iz dnevnog boravka prema tekstu Sanje Pilić (iz 2012. godine – op. aut.) i Snajpera Damira Karakaša (iz 2013. – op. aut.). Ona je redateljica vrlo koncentrirana na glumu i svojim suradnicima daje veliku slobodu. Provukli smo jedan atmosferski song, dok smo ostale teme napravili kako bismo istaknuli Othellovo ludilo i unutarnje demone koji ga proganjajaju od trenutka kad počinje slutiti izdaju. Glazba je uglavnom u pratnji i odaje nemir te vrlo tiho, ponekad gotovo neprimjetno, diže ili zaokružuje veći dio prizora od trećeg čina pa do kraja.

Ipak, publika koja pripada nekom, nazovimo ga, alternativnom miljeu najviše vas poznaje po predstavi Malo je dovoljno, nastaloj u produkciji Kulture promjene SC-a, prema tekstu Aleksandra Stojkovića (ST-a). Na koji se način taj rad dodiruje s iskustvom u skladanju i izvođenju za predstave dramatičarke Ivane Sajko?

Malo je dovoljno je glazbena predstava koju već tri sezone igramo u MM centru. Improvizacijom smo počeli graditi razne forme te smo pomalo počeli strukturirati tekst i soundove. Na kraju smo se bavili slatkim mukama, dramaturgijom, aranžiranjem i slaganjem dinamike. Počinjemo od elektronike, dronova, beatova pa sve do akustičnih intrumenata poput ukulelea i kontrabasa. Ova predstava nam puno znači, jer izvedba uživo ima elemente kazališta i koncerta, spojene u vrlo kompaktnu cijelinu.

ST piše pjesme i priče koje smo uglazbili i postavili na scenu. Za razliku od Prizora s jabukom, praizvedenih u Bernu 2009. godine, koji čine drugi dio trilogije dramaturginje Ivane Sajko započete predstavom Rose is a rose is a rose, to su vrlo kompleksne drame koje propituju i medij i našu intimu i ekonomsku situaciju i revoluciju itd. Dakle, Ivanin tekst, tj. drama, na sasvim drukčiji način funkcionira od ST-ovih pjesma. Zato smatram da je zahtjevnije skladati glazbu za njezin tekst. Divno je bilo raditi na Malo je dovoljno jer smo se najprije našli u glazbenom svijetu i odmah počeli od zvuka.

Kako u svemu tome funkcionira vaš matični projekt, bend East Rodeo?

S talijanskim smo puhačima nadograđivali svoje originalne skladbe. Septet se dogodio još 2013. u rezidenciji SC-a. Sedam dana radili smo u dvorani MM i zatim se predstavili u Teatru &TD, a drugi dan išli svirati u Pulu. Prošla je godina dana, 2014. godine odradili smo malu klupsku turneju (Ljubljana, Beograd, Zagreb, Split, Graz...). Volio bih izdati live ploču Septeta East Rodeo. Snimali smo nekoliko koncerata i izabrali smo najzdravije verzije songova. To mi je najdraži glazbeni projekt, pogotovo jer, otkako smo postali septet, strukturirano otvorene forme. East Rodeo je projekt koji je vrlo teško držati u konstantnom pogonu jer polovica benda živi u Italiji. No čim nam se pruži prilika, snimit ćemo nove materijale.

A što je na kraju bilo s kontrabasom koji ti je poklonio Greg Cohen, šogor Toma Waitsa, umjetnički direktor njegovih scenskih projekata, kao i projekata Laurie Anderson? Vidim da ga u posljednje vrijeme ne sviraš...

Vratio sam ga Gregu Cohenu, tj. morao sam... Bio je kod mene četiri godine, a budući da on predaje u Berlinu, imao je mladu generaciju kontrabasista među kojima je bio i jedan student bez novca, iz kojeg frca talent. Zamolio me za pomoć i pitao može li mu posuditi »moj« kontrabas, na što sam odgovorio da nema problema, jer ne vježbam toliko, naposljetku nisam ni na Akademiji. Daleko od toga da ne bih volio imati kontrabas, no više se bavim kompozicijom... Greg je došao u Pulu pokupiti instrument, a usput smo otišli na koncert Damira Imamovića s kojim svira udaraljkaš Nenad Kovačić, da vidimo što rade drugari.

Strukturiranje improvizacije

Međutim, audiovizualni projekt Day of the Year postao je trenutačno glavna preokupacija, nije li?

Uvijek tandemski razmišljamo i mislim da ćemo se posvetiti tom audiovizualnom  projektu u vidu malo dulje rezidencije najesen u MSU-u u Zagrebu s Ivanom Marušićem-Klifom na videu i sound dizajnerom Miroslavom Piškulićem. Malo ćemo se zaustaviti i tu improvizacijsku formu koju sami »furamo« pokušati malo bolje strukturirati i što se tiče zvuka i što se tiče videa. Naravno, nećemo »zakucavati« toliko stvari, jer uvijek volimo da nam se nešto živo dogodi. Od improvizacijskog elementa nikad ne odustajemo, ali budući da se radi o kompleksnom kabelskom sklopu, organizacija zvuka i videomaterijala prijeko je potrebna. Na međunarodnom smo planu s tim projektom dosta putovali, bili smo i u Japanu i u SAD-u (u Portlandu i New Yorku) te u Beogradu, a dosta smo ga čak svirali i po Hrvatskoj. Posljednji nam je bio 50th Day of the Year prije trija Freda Fritha u Teatru &TD u veljači ove godine.

Iskustvo na filmu

Kakvo je, naposljetku, bilo iskustvo skladati za Zvizdan, film u režiji Dalibora Matanića?

Skladali smo glazbu za novi film Dalibora Matanića Zvizdan, čija je premijera bila u Cannesu u programu Un certain regard, što znači – izvjestan pogled. Rad na filmu bio je inspirativan i opušten, što smatram dobitnom kombinacijom za umjetnički rad. S Dadom smo već prije radili glazbu za predstavu Thelma & Louise u INK-u u Puli. On je kao redatelj vrlo otvoren, duhovit i veliki ljubitelj glazbe. Otpočetka je znao što mu treba u filmu i u kojem bi smjeru volio da ide zvuk, što je nama, u biti, puno pomoglo. Film se razvija u tri dekade, od 1991. do 2011. godine, ali nas to nije previše stilski brinulo. Bilo nam je bitno pronaći kvalitetu zvuka. Nismo htjeli raditi komentare, ići u teme koje su očite za razdoblje ili u psihološko isticanje itd. Nešto se nazire u prvoj i u posljednjoj sceni koje povezuje isti motiv. Osjeća se organska veza između motiva, no to nisu teme. Pokušali smo zvukom ući ili ići uz sliku koja je već bila gotova, a Dado je imao vrlo jasnu viziju gdje želi, tj. na kojim scenama želi zvuk. Upravo smo posljednjeg tjedna u travnju bili u ljubljanskom studiju Viba Film na završnom tonskom dizajnu filma, pri čemu ističem suradnju s iznimnim oblikovateljem zvuka Julijem Zornikom.

Osim toga, pružila vam se prilika surađivati u projektu Ars acustica Trećeg programa Hrvatskoga radija, stvarati glazbu u studiju kakvu volite. Jeste li uživali?

Jedan je dio od tri dana naših sessiona u Studiju 1 Hrvatskoga radija već otišao i u EBU. Najprije  smo dva dana snimali s udaraljkašicom Kajom Farszky, a treći nam se dan pridružio Patrick Wurzwallner na bubnjevima. Jedan je dio emitiran u programu Ars acustica, a drugi u međunarodnoj satelitskoj razmjeni EBU-a (Europske radijske unije). Glazbeno, bila je to neka dron-eksperimentala, tako da je bilo super.