Rajko Dujmić: Ja sam slika svojih pjesama

Intervju s Rajkom Dujmićem posljednji je u nizu razgovora s autorima koje već broj za brojem, ekskluzivno za časopis Cantus, vodi Goran Karan. Dujmić, "Mozart s Ravnica" kako ga neki nazivaju, jedan je od najvećih skladatelja hrvatske popularne glazbe. Kao kreativna snaga Novih fosila i u suradnji s velikim brojem sjajnih pjevača i tekstopisaca, stvorio je pjesme koje su postale i ostale zvukom naših života. Njegov čist, iskren i vedar glazbeni rukopis s lakoćom je komunicirao sa svim generacijama slušatelja. Pjesmom Moja domovina, koju je napisao sa Zrinkom Tutićem, dao je vječnu glazbenu sliku ljubavi prema zemlji; time je utkao svoj skladateljski rad u srce hrvatske glazbe.

S Rajkom je Karan razgovarao na prekrasan zagrebački jesenji dan, u njegovu omiljenom kvartovskom kafiću - Rajko je otvoren sugovornik i spreman je podijeliti sve tajne svojeg zanata. "Usprkos generacijskoj razlici i mom velikom poštovanju prema njegovu radu, Rajko inzistira na prijateljskom obraćanju", objašnjava Karan...
 

Koji su glazbenici na tebe utjecali u glazbenim počecima?

Ja sam odrastao na Doorsima, na Blood, Sweat and Tears, na Vanila Fudge pa na Beatlesima i Pink Floydima. Znaš, to je druga glazba. Kad me Moka nagovarao da počnem pisati za Nove Fosile, rekao sam mu: „Čuj, ja ti pišem, ali to što ti ja pišem - to nije tu, jer ja ispod četiri harmonije ne znam napraviti pjesmu.“ Mislim, znam i na dvije, ali onda je to skupi oblik - alotropska modifikacija uopće ljudske svijesti. Znači, ljudski mozak, um slušatelja, dovedeš u teta-fazu, a najprije moraš sebe dovesti. Moraš biti zamantan... Recimo, moja mater me znala zvati po dva sata na ručak. Po dva sata je bilo: Ajde, ajde!  jer ja uopće nisam bio tu. Bio sam prikopčan "gore". Otišao sam unaprijed, jer vrijeme ne postoji, ono ne teče, a mi tečemo. Vrijeme je kao štruca kruha, kako je zarežeš, tako vidiš. Vidiš prošlost, vidiš budućnost. A ja sam oblik, kao skladatelj, ta alotropska modifikacija, ja vidim i naprijed i natrag, utvaram si. Sve je to Božja volja.

Koja te je pjesma potaknula na glazbeno stvaralaštvo? 

Nećeš vjerovat', bila je to Delilah Toma Jonesa. Onaj ta-ta-ta-ta na početku, susjedni tonovi... to je a mol 9, to me zauvijek izbacilo iz kola, to me progoni cijeli život. Božja harmonija. Kad sam čuo taj a mol 9, nije bilo načina da se vratim, ha, ha, ha. Devet je Božji broj... A i otpjevane su te riječi u toj pjesmi. Čuje se ta teška ruka, možda to ima i veze s mojim ocem dvometrašem, ha, ha, ha...

Koliko je na tebe utjecalo formalno glazbeno obrazovanje?

Poslije niže glazbene škole, otišao sam na srednju u Gundulićevoj ulici. Nakon toga sam otišao na Pedagošku, a nakon dvije godine upisao sam osmi odjel na Muzičkoj akademiji. Tako sam došao u svijet koji mene više zanima. Tu su mi počeli nametati neke stvari, oko glave su mi stavili ular. I one prekrivače za oči da gledaš samo ravno. Zamisli kad ti to netko metne na dušu, zamisli kad dobiješ ular na dušu, kao ne smiješ paralelne kvinte... ma nemojte me zezati! To je neka laž! Treba s protupomacima... Pa to je Bach izmislio, koji je imao dvadeset jedno dijete, bio je kantor u crkvi i ništa drugo nije radio, samo je svirao i zafrkavao se na orguljama. A kod mene cijeli blok ide u oktavama, u kvintama, jer mi svaki glas mora imati svoju melodiju. Inače neće pjevati s dušom. Na primjer (pjeva u istom tonu): Kako je dobro vidjeti te opet, staviti ruke na tvoja ramena... pa to je za krepat' od dosade. Akademiju nisam završio...

Kako si i zašto s violine prešao na klavijature i kompoziciju?

Zato što mi je trebalo više žica, ha, ha, ha. Završio sam nižu glazbenu na violini u Frankopanskoj u samostanu i u Školi Blagoje Bersa na Britanskom trgu. Onda je škola koštala šest dinara za djecu. A za pet si svaki dan dobio kruh i mlijeko. Znači, jedna moja esencijalna potreba, kao i kruh, bila je to moje glazbeno školovanje. A violina, violina ima malo žica. Čak ja to tada nisam ni razumio, nego kad sam s jedanaest godina završio nižu glazbenu kod časne sestre, moje pokojne Daroslave Kušek, rekla mi je, na kraju te šeste godine: „Daj, Rajko, uzmi ti i harmoniju i dirigiranje, tebi je ovo premalo žica!“ Ha, ha. Ja i danas sviram solidno violinu, a nisam vježbao trideset godina, možda i četrdeset. No violina mi je istančala sluh. I zbog toga čujem glas drukčije nego drugi ljudi... ja zapravo volim ženske glasove.

Odakle dolazi inspiracija i gdje pronalaziš ideje? Je li to izvan tebe ili u tebi?

To je izvan mene, to nema veze sa mnom... Ja sam grijeh koji hoda. U ratu sam doživio kliničku smrt... emboliju. I najljepši osjećaj za čovjeka je - smrt. Izgubiš potrebu za disanjem, za hranom... To sve ostaje negdje u nekom krevetu. A taj dvadeset jedan gram koji ode, ide ravno Gospodinu. Zapravo, ja sam cijeli život u potrazi za Bogom. Ali ne za Bogom koji će dati puno novca, ne. Ne želim teretni brod pun zlata. Gdje ću ga parkirati? Zar mi treba sedam kupaonica i dva zahoda? To je briga, imao sam i to. Svašta sam u životu imao, a sad, hvala Bogu, samo ženu i sebe. Žena i ja, mi smo soul mates, srodne duše. U životu naletiš na to i ako prepoznaš - super!  Ako ne, pobjegne ti i onda si vječno sam. Meni je ovo zadnja karmička inkarnacija – deveta. I onda, kad mi ljudi kažu da Bog ne postoji, da teozofija i duhovnost ne postoje, da se ne može vidjeti ni u budućnost ni u prošlost....ne slažem se. Ne moraš ni gledati, jer već piše. Zato, kad netko kaže moja pjesma, to nije to! To nam je dano na korištenje. Kroz gromobran. Nemojmo si utvarati da smo to mi. Sve je već bilo i bit će... Nikad nisam špekulirao: Ne znam sjesti i natjecati se da pišem. To jednostavno mora doći. Ne znam drukčije.

A Moja domovina... kako ti je došla ta melodija? 

Ovako: u subotu smo bili kod Zrinka Tutića, on je već bio napravio A korus, strofe (pjeva) Svakog dana mislim na tebe... Ima Zrinko i refren, ali njegov sin veli: „Tata, to vam nije dobro.“ Ja odem doma, tu, u ovom stanu gdje živim, i u nedjelju dođe on k meni. „Rajko,“ veli onim svojim glasom, „imamo li rješenje za B korus?“ A ja sam već bio napravio ono (pjeva) Moja doomooviinaa... Tvrd rukopis, baš moj rukopis. I ono: Vratit ću se, moram doći, tu je moj dom... modulativni skok. Znači, nema modulacija, već samo modulativni skok, direktno. To je protiv školskih kanona. Zato i nisam završio Akademiju, jer su mi stavljali ular oko vrata. A mene zanima kako ja to čujem. Kao klinac sam volio Bacha. Sad više volim Mozarta. Šalim se da je to putokaz prema zajedničkoj grobnici ha, ha, ha.

Glazba ili stihovi? 

Ljepše mi je, lakše mi je raditi na tekstu. Zašto? Jer tekst je zid, a glazba je okvir. I lakše je, ako već imaš zid, nacrtati sliku. Tumač znakova... pjesma je tumač znakova.

S kim je bilo najlakše raditi?

Ma, sa samim sobom! Kako je Arsen Dedić rekao: „... pjevam u samoobrani“, jer nema tko neće odnijeti te riječi. Nećete mi vjerovati: Đurđa i ja (Đurđica Barlović, pokojna pjevačica Novih fosila, op. a.), prije nego što je otišla iz grupe, tri godine nismo uopće razgovarali. To je bilo zbog toga što mi je u Boki kotorskoj rekla da bi te pjesme bile ništa da nije nje. Znaš li što je meni u odnosu s ljudima, suradnicima teško shvatljivo? Zašto kad nekom učiniš nešto dobro, taj okreće glavu i bježi od tebe? Valjda zato što osjeća da ti nešto duguje pa je to kao da si pobjegao od doma, jer ti je otac bolestan. Kao da su pjesme – grijeh. Čim nekom napraviš veći hit, nakon određenog vremena, to postaje problem. Čim sam nekom dao nekakvu dobrotu, taj je otišao dalje od mene. Ni čestitke za Božić, novu godinu ni za rođendan. Zašto se stidjeti svojeg glazbenog razvoja?

Koja tvoja pjesma najbolje opisuje tvoju namjeru i zaokružuje tvoje stvaralaštvo?

Dobra stara vremena: Kako je dobro vidjeti te opet, staviti ruke na tvoja ramena. Kao nekad, poljubi me nježno...To je sjajan tekst Steve Cvikića. Bio je DJ u Saloonu i onda bih ja poslije svirke dolazio k njemu, a on je vadio nove singlice i puštao mi ih. I tako mi u praznom Saloonu čekamo tetu Mariju koja dolazi u pola pet, sve slušajući, ha, ha... pa onda stiže nabava robe, piće i sve drugo, u pet sati, a mi još slušamo. U te jutarnje sate, izvadi on dva teksta, drugi uopće nisam zapamtio. Čitam: Bilo je osam na trgu cvijeća, ja sam te čekao... hmm, to mi nije odmah sviralo, a  Tako je dobro, ooo, to već svira... A korus, strofu sam izmislio u zadnjoj minuti studijskog termina ha, ha, ha.

Rajko Dujmić i Goran Karan na 62. Zagrebačkom festivalu, siječanj 2015.

Spremaš li novi solistički album? Tvoje posljednje izdanje je bio album Nizvodno od raja iz 1993.?

Nizvodno od raja, da. E, sad idem ponovo. Idem natrag, uzvodno, ha, ha, ha. Radio sam spot i novi aranžman za pjesmu Djeca ljubavi za udrugu Srce. To je udruga čiji su članovi djeca s cerebralnom paralizom. Glava radi, ali ne mogu... ma, kavez za dušu. I sad, idu otac i taj mali, Toni mu je ime, idu po pijesku, mislim da je plaža Firule u Splitu. I njih dvojica idu... u što, da nisam vidio svojim očima, ne bih vjerovao. Jer očevi tragovi ostaju, a od malog - samo se pijesak vrati! I na kraju mali Toni pita: „Tata, a gdje su sad moji tragovi? Zašto mojih nema?“ Zato što sam te tu nosio. To je doživotna poruka. Tako je i Isus rekao, na pitanje: Bože, zašto si me ostavio, nema tvojih tragova? Ne, tu sam te nosio i to su moji tragovi. I to te drži. Mislim da ću ja završiti kao nekakav... socijalni radnik, 'ajmo reć'.  Mislim, glazba je u osnovi socijalni rad. Jer, Bože oprosti, nisam zavrijedio biti živ. Enigma mi je što Bog hoće od mene. Jedini meni dostupan odgovor na to pitanje u ovom trenutku je glazba, davanje. Zato još pišem. Zato što prihvaćam ljude kao sebe. Ja sam slika svojih pjesama. 

Kakav bi savjet dao nekom tko ide tvojim stopama i želi postati skladatelj?

Godinama sam predavao na Rock akademiji i na početku bi uvijek bila pedeset dva učenika, a do kraja su ostala dva. Ne želim lagati ljudima. Neću da moj potpis bude na nekoj diplomi ako to nije krvosljednik! A što?... Ili imaš ili nemaš. Rad je u redu, ali u mojem slučaju, devedeset devet posto toga je talent, a jedan posto je rad.

Jesmo li što zaboravili spomenuti?

Ne. Nismo ništa zaboravili, ali ima toliko toga da bismo mogli razgovarati danima. Mogao bih svaki dan, cijeli dan, razgovarati o glazbi i originalnosti, ali nažalost, nemam priliku to često činiti. Među milijun ljudi, ja sam sâm.

Foto: Dario Njavro