Pročitajte najnovije vijesti o djelovanju HDS ZAMP-a, zaštiti autorskih prava te vijesti iz svijeta glazbe.

Ivan Ščapec (Seine): Ljudi nikako ne mogu shvatiti da glazba košta

Ivan Ščapec Ivča jedan je od mladića s gitarom iz samog nukleusa alternativne scene koji se u svojoj ni desetogodišnjoj glazbenoj karijeri može pohvaliti četirima albumima i trima bendovima. Bend Vlasta Popić suosniva 2007. i objavljuje dva albuma: Za očnjake iz 2012. i Kvadrat iz 2015. godine. Na kompilaciji Na rubu šume predstavlja bend Felon u kojem sviraju bubnjarka, autorica i multiinstrumentalistica Tena Rak iz Vlaste, autentični freak-folk kantautor Denis Katanec i Dražen Hižak iz Letarga. Uslijedio je album Kratko, jasno i suviše glasno, a onda i prvi bendovski materijal Seine.

Od srednje škole

Preraspodjelom unutarnjih rezervi Vlaste Popić, Seine nastavljaju putanju benda koji je kritika voljela uspoređivati s beogradskom noise-rock atrakcijom Repetitor, odnosno publika voljela slušati kao njihovu predgrupu. Istražujući žensku stranu vlastitog mjeseca, Ščapec sa Seine nastavlja Vlastin pop-senzibilitet, onog svojega benda koji je „šutao“ pop-punk, noise-rock i postpunk.

Seine postoji od srednjoškolskih dana i bio je izvorno kantautorski projekt s Tenom Rak na harmonici, dok su danas unutra Dimitrij Mekotanović na bubnjevima i Ivan Grobenski na bas-gitari. Bend je zahvaljujući pobjedi na regionalnom Demofestu stvorio uvjete za studijsko snimanje, koje su uložili u izdavanje albuma. Što se Ivanu vrti po glavi, a gdje vrluda ovog ljeta, saznajte u kratkom razgovoru.

- U početku bijaše Felon, susret stvaralačkih osobnosti koje su se ugnijezdile na kompilaciji Na rubu šume. Bandcamp je u međuvremenu buknuo, kako gledaš na širenje te platforme?

Volim bandcamp od prvog dana. Jednostavan je, efikasan, elegantan i, na kraju dana, fer. On, pretpostavljam, prednjači u pokušaju guranja nove paradigme – da publika izravno podržava i financira bendove, bez posrednika. Sve bolje šljaka polako, ali još smo daleko od toga da ljudi osvijeste da glazba, ako je hoće slušati - košta. Ako ljudi hoće da im Seine radi takvu glazbu, mi moramo moći od nje platiti rentu.

- Poznati ste po nastupima. Koliko ste turneja održali dosad, a koliko ćete ubuduće?
Ovo će za Seine biti četvrta, a ako dodamo Vlastine putešestvije - mislim čak deseta. Ovaj put idemo u slavensku Europu, najprije do Poljske, pa po Balkanu – Bugarska i Makedonija, a najesen velika turneja, cijeli krug po zapadnoj Europi. To je dosad najambicioznija godina. U nekom trenutku prošle godine pomislio sam – idemo sad nagaziti, pa šta bude - bit će. Ako propadnemo, čini mi se ko dobra propast.

- Banja Luka, grad koji lokalni glazbenici nazivaju otokom između Zagreba i Sarajeva, i pobjeda na tamošnjem Demofestu 2016. donijela ti je Sno sna... Je li te godine bilo još bendova koji su zaslužili ploču?

Bilo je, uvijek bude nekoliko bendova koji su baš dobri, a uvijek bude i onih koji nisu. Sad je već dosta vremena prošlo od tog Demofesta, pa me ni pamćenje više ne služi, ali Degeneza (Beograd) i Letarg (Koprivnica) koji su također dobili nagrade su sjajni bendovi. Da su bili koje mjesto više, mislim da nitko ne bi ni trepnuo.

- Kako i kad su nastajale pjesme za ploču i odakle inspiracija za naslov koji se doima poput igre riječima?

Pjesme su nastajale uglavnom 2015., no svjetlo dana ugledale su tek prošle jeseni. Ploča je izišla kod slovenskog MoonLee Recordsa u suradnji s francuskim VOX Projectom. Album smo nazvali Sno sna prema malo poznatom djelu francuskog mistika Alberta Riolyja iz 16. stoljeća, u kojem je anticipirao teoriju simulacije i ujedinio je s osobnom distopijom. Naši najveći hitovi zasad su Šilo, Ko i Kritika čistog razuma. Trenutačno su članovi Dimitrij Petrović, Ivan Grobenski i ja, a prije toga smo svirali s beogradskom muzom Boškom Mijuškovićem. Otprije smo bili tek Mišo i ja, a prije toga samo ja. U srednjoškolskim danima bili smo tek Tena Rak i ja, a prije toga opet samo ja. A poznajemo se svi oduvijek, mala je scena.

- Iako je u početku izgovor imena benda pripadao pariškoj rijeci (Seine), s vremenom je evoluirao u njemačku posvojnu zamjenicu (Eine).

Što se tiče imena, u početko se čitalo Sen, kao rijeka, ali sam skontao da to nitko ne konta. Onda sam pokušao navesti ljude da budemo Zajne, međutim, naši prijatelji su to odbili pa je i to palo u vodu. U jednom sam trenutku počeo poticati ljude da naše ime izgovaraju kako god žele i još uvijek to radim. U međuvremenu sam pokrenuo i Eine da bi zabuna bila veća. Seine je bend, a Eine jedinac.

- Rusist si po struci, nadahnjuje li te Puškin? Je li Visocki bio panker?

Puškin mi je u to vrijeme došao nekako ko Antigona u prvom srednje – nikad ga nisam baš „zakačio“. Visocki me se dojmio, ali mu nisam posvetio previše pozornosti. Za mene je Biblija – Dostojevski. Još sam u fazi proučavanja cijelog njegova opusa. Braća Karamazovi su me se možda u cijelim dvadesetima najsnažnije dojmili – bilo na filmu, u glazbi ili književnosti... Nakon toga mi se činilo da mi je sve jasno.

- Kolike su vam naklade na MoonLeeju i može li se živjeti od ove rabote?

Petsto ploča, tisuću diskova. Živi se isključivo od koncerata na kojima se naklade prodaju. To je uostalom i jedan od razloga što smo stalno na turneji – to je zasad jedini održivi model. Ali živi smo, sviramo i snimamo i dalje. Lijepo je.

- Što još treba reći o Vlasti, je li se prava gospođa Popić ikad osvrnula na vas?

Vlasta je bila jedna lijepa priča na koju smo jako ponosni i drago mi je što smo iza sebe ostavili dvije ploče. Lijepo je kad ti ljudi još uvijek prilaze jer im ta glazba nešto znači i značit će im valjda zauvijek. Sve je to imalo smisla, makar se često činilo ko da lupamo glavom o zid. Što se tiče Vlaste od krvi i mesa, navodno jest. Navodno su u nekom trenutku njezinu sinu priopćili da se po njoj nazvao bend i nije mu se uopće to svidjelo, ha-ha. Postoji dobra šansa da je to stiglo i do majke.

- Nedavno ste nastupili u rodnom mjestu, gradu barokne tradicije. Koji su za tebe sinonimi Varaždina i na koji te način definirao?

Mislim da me Varaždin znatno oblikovao, ali uglavnom zbog moje negacije njegove ustaljene glazbene tradicije. Ljutio sam se kao klinac na sve te bluzere, rokere, džezere sve mi je to bilo elitno, fejk i bez biti, samo ponavljanje prežvakanog... Tako da je moj otpor prema tome ono što me u to vrijeme usmjeravalo. Nekad imam dojam da Varaždin malo previše drži do sebe bez pokrića. Jako smo hoch i kulturni, ali što se tiče kulture koja mene zanima, Čakovec nas primjerice ozbiljno „šiša“. No moram reći da je ovaj posljednji koncert stvarno bio predivan, meni najbolji moj koncert uopće u Varaždinu. Dugo se čekalo da se nešto pokrene i, čini se, dočekali smo.

- Tko su ključni glasovi pop-glazbe današnjice?

Iskreno, nisam baš najažurniji u tom pogledu, živim u nekom svom mjehuriću. Ne pratim previše, ali dobar način za propast, dobar način za propast, dobar način za propast... Benjamin Clementine mi je upao u uho posljednjih nekoliko mjeseci. To je, onako, fina glazba za sve uzraste. Ali što se tiče sela, Vojko Vrućina je sjeo na tron. 

- Koji je glavni grad tvoje glazbene republike, gdje se na cesti najbolje osjećaš?

Skoplje, uvijek Skoplje! Otkad smo bili prvi put, toliko su nas divno primili da ne može proći godina a da barem jedanput ne svratim. Tu me vole, tu putujem...

Razgovarao: Vid Jeraj

Hrvatsko društvo skladatelja Državni zavod za intelektualno vlasništvo Stop krivotvorinama International Confederation of Societies of Authors and Composers

Vaš Internet preglednik je zastario! Preuzmite novi ili instalirajte Google Chrome Frame.