Pročitajte najnovije vijesti o djelovanju HDS ZAMP-a, zaštiti autorskih prava te vijesti iz svijeta glazbe.

sinkOpa: Tomislav Pletenac, prevoditelj Nicka Cavea na kajkavski

Slijedom nedavnih medijskih priča o sveučilišnom profesoru koji je pjesme Nicka Cavea odlučio prevesti na kajkavski, kontaktirali smo prof. Tomislava Pletenca kako bi saznali više o toj avanturi. Štoviše, ta avantura ima i ime - Kajkejvijana! U ovotjednoj sinkOpi saznajte više o kajkavskom Caveu, ali i mehanizmima prijevoda, jeziku i prijevodima kao virusima...

Što je bio okidač za odluku o prijevodu Cavea na kajkavski? Kad ste prepoznali Australca kao Međimurca?

Ne znam točno što je bio okidač, nije to bio neki trenutak. Mislim da se sve polako valjalo negdje u podsvijesti. Oduvijek mi se činilo da kajkavska poetika, kako ona tradicijska tako i suvremenija, negdje duboko rube s Caveom i njemu sličnim izvođačima. Uostalom, kad sam bio adolescent, gothic rock je bio nešto što sam slušao i što me privlačilo. Možda je izbor glazbe koju sam slušao osamdesetih rezultat izloženosti kajkavskoj poetici, a ne obratno. No da bih prevodio Cavea morale su se dogoditi neke predradnje. Prvo poziv iz KUD-a u kojem sam nekad svirao da zajedno s prijateljem Damirom Kontrecom vodim tamburaški sastav. Umjesto da u pauzama koncerata kada se plesači presvlače sviramo neke narodne popijevke, mi bi svirali Rolling Stonse, Santanu, Claptona i sl. U to je vrijeme postao popularan i Alen Vitasović pa smo iz zezancije preveli jednu istarsku na kajkavski, odnosno bolje rečeno prepjevali da odgovara nekoj zagorskoj atmosferi. Jedno vrijeme smo to stalno svirali, a refren „Ni jen gemišt ne bum nikom dal“ postao je apsolutni hit gdje god bi svirali taj prepjev. Onda smo uglazbili i jednu moju autorsku kajkavsku pjesmu, ali za neki važniji iskorak zapravo nije bilo snage i volje.

No, to me ipak pripremilo da se ozbiljnije pozabavim kajkavskom poezijom, a imao sam sreću i da mi je dijalektologiju na fakultetu predavao profesor Mladen Kuzmanović, veliki poznavatelj Balada Petrice Kerempuha i uopće fasciniran opusom Miroslava Krleže. Sve se to polako fokusiralo prema Caveu i njegovoj poetici koja mi se činila iznimno kajkavska, pa sam htio to i empirijski istražiti.

Koja je bila prva pjesma koju ste preveli i koja je bila reakcija vaše okoline?

Prva pjesma koja mi se činiila iznimno kajkavskom bila je My Funeral Your Trial. Nevjerojatno je zapravo kako sam naslov gotovo da replicira crna kronike kajkavskog podneblja. Alkohol, neriješeni obiteljski odnosi, prepuštanje sudbini ili trenutku i završetak u tragediji u kojoj jedni završavaju u lijesu na sprovodu, a drugi na sudu. Odnosno bolje rečeno nju će pokopati, a njega osuditi. I onda vam Cave u pjesmi pjeva iz pozicije tog ljubomornog ubojice. Ako to nije kajkavski, onda ne znam što je. Prijevod sam objavio na Facebook stranici i odmah je izazvala oduševljenje. I onda je krenulo.

Kako pristupate prijevodu, koji su markeri kod Cavea s kojima se možete identificirati? Koji je mehanizam prijevoda?

To su prvenstveno osobe koje su poetski subjekti u njegovim pjesmama. Taj iskošeni pogled na stvarnost iz pozicije koju zapravo nikada ne susrećemo, a koje je tu pokraj nas vrlo je slična Krležinim Baladama. I u njima se nudi drugačiji pogled na svijet, uglavnom onih podčinjenih. Pomoću njega ne samo da vidimo onkraj stereotipa, već među očajnicima nalazimo i emancipacijske diskurse. To je, čini mi se, najvažniji marker. Kad krenem prevoditi takve pjesme kao da kajkavski diše na drugi način, neki stari, ali i novi, čudan osjećaj. Istovremeno mi se čini kao da je Cave to morao prvo napisati na kajkavskom, pa prevesti na engleski, pa ih ja sad vraćam u originalnu formu, stvarno čudno. Slušam stalno iznova pjesmu koju prevodim i vidim slike kajkavaca, bilo u povijesti, bilo danas. One o kojima sam čitao ili osobe koje sam imao prilike upoznati, a sliče u nekim elementima na osobe iz Caveovih pjesama. Tako stvaran svijet novih osoba, mogućih i sasvim logičnih kajkavskih sudbina.

Možete li zamisliti Cavea kao šezdesetogodišnjeg Međimurca, kako bi izgledala njegova biografija i kakav bi bio njegov odnos s okolinom te politički i društveni stavovi?

Naravno onda dolazi i pitanje bi li i sam Cave mogao biti kajkavac? Kamo li sreće da jest. Onda bismo dobili opet jednu jaku kajkavsku poetiku koja bi dala zamah književnosti na kajkavskom. Mislim da njenu ne bi bio problem biti pjesnikom i da je u jednom bitno manje proširenom jeziku. Danas bi vjerojatno iza sebe imao nekoliko zbirki mračnih kajkavskih pjesama, socijalno kritičnih. Možda bi Bad Seedse zamijenio nekim međimurskim bandistima koju su prije toga svirali isključivo po sprovodima i svoju mračnu stranu ljudskosti pakirao u zvučnu kulisu koja bi opet vjerojatno probijala globalno bez obzira na jezičnu barijeru.

U domaćoj se popularnoj glazbi izgubio trend prepjeva koji je, primjerice, bio izrazito živ s Arsenom Dedićem - koje je vaše objašnjenje? Pratite li aktualnu domaću produkciju?

Prepjev je potreban samo ako ima što dodati pjesmi. Arsen Dedić je smatrao da ima što za reći, pa mu je to i često i uspijevalo. Problem je što mi danas zapravo nemamo jezik. Bojimo se jezika, on izgleda kao neka stara učiteljica koja je spremna palicom po prstima i guzici raspaliti svakog tko ne govori i piše kako je ta učiteljica propisala. S druge strane književni jezik se više ne čuje, on se ne govori, a kad nešto ne čujete onda to ostaje samo mrtvo pismo. Ako ga ne čujete onda on nema ni ritam, ni rimu i prestaje biti pjevan. No imate i  iznenađenja. Nekako je ispod radara prošao prepjev Adele „Hello“ koji smatram odličnim i koji pokazuje da možda nije sve izgubljeno ni za štokavski. Inače slabo pratim scenu, previše kiča je postalo mainstream još od devedesetih. No uvijek ima iznenađenja negdje na rubovima, tu i tamo izleti kakva dobra pjesma. Međutim čini mi se da se premalo eksperimentira s glazbom, pa paradoksalno čujemo eksperiment od starijih glazbenika.

Postoje li ideje o koncertnom predstavljanju "kajkejvijane", postoje li možda neki izvođači koji bi to vjerno prenijeli?

Naravno, Kajvekavijana jest isključivo koncertni projekt. Radili smo i izvedbe u različitim oblicima s tamburicama, gitarom, samostalno na klaviru, zapravo slično ako i Cave. Čini mi se da su Cinkuši recimo band koji bi mogao vjerno predstaviti ove prepjeve.

Spomenuli ste kako planirate kontaktirati Cavea - očekujete li njegov "blagoslov" za snimku i objavu djela? Koji su vaši planovi po tom pitanju?

Da, već sam se obratio ZAMP-u i dobio zadatke koje moram napraviti da bih dobio prava za snimanje. No ima jedan mučan zadatak koji nikako ne mogu napraviti. Trebalo bi doslovce prevesti natrag s kajkavskog pjesme na engleski, a to mi je doista mučno. Ja razumijem da nositelji prava žele biti sigurni kako se ismijavam iz pjesama, ali mislim da bi popratno pismo s objašnjenjem bilo kvalitetnije nego suho prebacivanje kajkavskog u engleski jer to na engleskom izgleda jednako blesavo kao što bi direktni prijevod s engleskog na kajkavski bio blesav. To mi je zaista teško napraviti, ali izgleda da ću morati. Sad snima neki demo da barem imam to za poslati da se otprilike dobije dojam. Imam i video snimak izvedbe u dvorcu u Jakovlju pa mogu i to priložiti, mislim da je tu scenografija i cijela izvedba bila odlična. Jednom kad dobijem prava onda bih izdao ilustriranu knjigu s prijevodima u kojoj bi bio i nosač zvuka s izvedbama. Istovremeno, zajedno s prijateljem Borisom Perićem uz kojeg me veže i sviranje u zajedničkom bandu nekad davno tijekom srednje škole, prevodimo i pjesme ostalih rock izvođač na kajkavski, a knjiga se radno zove Karmine za hudoga (Simpathy for the Devil).

Za kraj, u kolikoj je mjeri prevoditelj - autor?

Naravno da će svaki prevoditelj zastupati stav kako se radi i o autorskom dijelu, ne samo pustom prijevodu. Meni je to manje važno. Mislim da je prijevod trenutak u kojem se nešto to je bilo u jednom jeziku pretvara u nešto novo u drugom jeziku. Pri tome jezik na koji se prevodi nije osvijestio sve mogućnosti koje ima pa mu ih prijevod odjednom otvara. Na taj način se žrtvuju oba jezika, a neki novi ulazi u svijet i svijest svojih govornika. Kako kaže Walter Benjamin, uspješan prijevod je onaj koji mijenja jezik na koje se prevodi, strano tijelo mu se učahuri poput virusa i mijenja ga zauvijek. Tu je pitanje autorstva sekundarno, uostalom autor je teorijski već odavna mrtav.

Foto: screenshot Zagorje International

Hrvatsko društvo skladatelja Državni zavod za intelektualno vlasništvo Stop krivotvorinama International Confederation of Societies of Authors and Composers

Vaš Internet preglednik je zastario! Preuzmite novi ili instalirajte Google Chrome Frame.