Pročitajte najnovije vijesti o djelovanju HDS ZAMP-a, zaštiti autorskih prava te vijesti iz svijeta glazbe.

Slow Motion Suicide: Bendovi, surađujte s boljima od sebe!

Iz novog Cantusa izdvajamo intervju Maje Trstenjak s frontmanom benda Slow Motion Suicide, Nikšom Lovrinićem...

Bend Slow Motion Sucide posljednjih je nekoliko mjeseci izazvao veliko zanimanje među publikom, ali i kritikom, koja od izlaska istoimenog debitantskog albuma pomno prati svaki njihov korak. S obzirom na kvalitetu modernog rock-zvuka koji predstavljaju u pjesmama, ali i na trud koji ulažu u snimanje spotova, vrlo su brzo isplivali na površinu domaće rock-scene. Električnim nastupom na INmusic festivalu pobudili su pozornost i strane publike, a samo nekoliko dana poslije kao predgrupa Nouvelle Vague u Zagrebu pokazali da fantastično funkcioniraju i u akustičnoj verziji. Velike se nade polažu u njihovu buduću karijeru, što je bio povod našeg razgovora s pjevačem i frontmenom Nikšom Lovrinićem.

Prošle su tri godine od okupljanja benda do izlaska debitantskog albuma. Kako izgleda vaš stvaralački proces?
Užasno puno svađe i buke. Obično složim kostur pjesme na akustičnoj gitari s melodijama i stihovima, onda je predstavim bendu i čekam reakciju, koja je uvijek mlaka ili je nema. Onda ostavim da pjesma odstoji „na laganoj vatrici“. Zatim bend sjedne, svatko sa svojim instrumentom, složi svoje dijelove. Zatim se svađamo oko tih dijelova. Onda odjednom zavolimo pjesmu. Uglavnom, jako puno samoprezira pomiješanog s oduševljenjem u jednoj rečenici. Ponekad imam cijelu stvar u glavi kako treba zvučati, a ponekad složimo svi sve zajedno u petnaest minuta.

Album je miksan u San Franciscu, a mastering je rađen u New Yorku. Kako to?
Htio sam raditi s profesionalcima jer smo mi trenutačno amateri. Ako radite s boljima od sebe, automatski se upgrejdate na novu razinu. Pogotovo ako su ti ljudi voljni biti strpljivi i odgovarati na naše upite. S Emily Lazar kontaktirao sam preko maila i imam samo riječi hvale za način na koji su se i ona i njezin menadžment, njujorški The Lodge, odnosili prema meni. Kult ličnosti je stavljen u drugi plan, a profesionalnost je na visokom nivou. To je ekipa na nekoj drugoj razini svijesti i pristupa poslu, u odnosu na situacije koje svakodnevno susrećemo u Hrvatskoj, ne samo u glazbenom svijetu…

Kako je bilo svirati na INmusicu?
Baš fora. Ne znam kako je bilo publici, ali mi smo došli bez ikakvih očekivanja i fora je ispalo. Mi smo na pozornici fakat uživali. Jedino što je „gig“ prekratko trajao, samo pola sata. Razgovarao sam s dečkima iz Killed The Fox, imali su isti problem. Taman se zagriješ i - kraj, jer ti govore sa strane - tri minute, pet minuta... Što je kul, jer moraju poštovati satnicu, ali mi smo htjeli svirati nešto dulje.

Koliko vama kao bendu koji se probija znači takav nastup?
Iskreno, meni svaka svirka znači jako puno. U Hrvatskoj nemamo nikakvu infrastrukturu. Klubovi nemaju razglase, imaš deset mjesta u Hrvatskoj gdje možeš svirati, gdje ne moraš nositi svoju miksetu i razvijati logistiku. Mi svugdje nosimo svoju opremu, tako da meni ovo puno znači, novo mi je iskustvo, imali smo stage monitor, stage tonca i tonca „za van“. Tako da tonska ne traje sat i pol, nego dvadeset minuta. Nije teško kad radiš s „profićima“, to je uvijek super. Uvijek se raspitam za feedback na kraju, kako da se još više popravimo. Korak po korak, nekako napreduješ. Ljepše bi nam možda bilo da smo svirali u kasnijem terminu, na još manjem stageu. Bilo bi mi super da su nam dali najmanji stage, ali da je neki kasniji termin. Trenutačno nam treba distribucija, da ljudi čuju za nas. Tržište je saturirano sa svakakvom „mjuzom“ pa je teško iskočiti. Zato pokušavamo više uložiti u spotove i vizuale, da malo to zaokrenemo, da ne budemo samo još jedan hrvatski bend. Premda u Zagrebu ima „strava“ bendova.

Što nam možeš reći o novom singlu Fool On The Inside?
Da, akustičnu sam verziju snimio sam, a električnu s bendom. Akustični spot za pjesmu Fool On The Inside snimali smo u Parku Maksimir jer smo jedan dio trilogije akustičnih spotova zamislili u prirodi, a nema boljeg mjesta da te u kožnoj jakni izjedu insekti od parka u Maksimiru. Spot je snimio i montirao avanturist i redatelj dokumentarnih filmova Siniša Glogoški, umjetnik koji stoji iza prvog akustičnog spota za pjesmu Castaway, dok je Marko Kostić asistirao i gledao žene koje džogiraju po parku. Smjer je onako dosta pop-punk, totalno drukčije od svega na albumu. Zezali smo se da ćemo snimiti novu temu za Prijatelje, ima i pljeskova... „pankiš“ pjesma.

Kako to da ste odjednom krenuli u punk?
Takva stvar dođe. Dok nemaš diskografa i dok nemaš menadžera koji će ti reći da takva stvar odskače i da to ne stavljaš na album, onda stavljaš sve. Volim tu raznolikost. Svi slušamo od Toola do Lovely Quinces. Volim sve živo, tako da... ono... Snimiš pjesmu kako ti dođe. Ako je ta punk pjesma dobra ljudima, to je bitno.

Jesi li zadovoljan odjekom debitantskog albuma?
Sam sam novi album „pustio van“, tada još ništa nisam znao o biznisu, nisam poznavao novinare, bio sam u tome apsolutna nula. Nisam tada poznavao ni Đurđicu (Sarjanović, PR menadžerica benda). Da jesam, vjerujem da bi nam reach bio puno bolji. Za singl Castaway isto smo potrošili puno vremena i novca. Želiš to na bilo koji način kapitalizirati, da ljudi čuju i vide. S druge strane je došao pozitivan odjek jer je album izazvao boom, kao, „gle, ovi likovi su iz Hrvatske, a ne zvuči kao da je produkcija gluha soba!“

Radite na drugom albumu?
Počeli smo vježbati nove stvari i ja bih ga volio iduće godine snimiti, ali vidjet ćemo što će biti. Zato što se momak koji nam je radio prvi album odselio u Ameriku... Volio bih još više stilizirati, usmjeriti bend u nekom određenom smjeru. Ako idemo u rock, idemo u rock, ako idemo u pop, idemo u pop. Baš odrediti točno, da opet ne bude svega. Odrastao sam na R.E.M.-u pa volim da nije tako žestoko, ali mislim da bi trebalo odlučiti u kojem smjeru ići.

Neku kombinaciju...?
Pa i to, da. Čak sam „brijao“ napraviti jedan akustični, kao Foo Fightersi kad su izbacili onaj One By One. Jedna strana su žestoke stvari, druga akustične. Ali nemamo toliko vremena. Volio bih da mogu to raditi stalno. Napišeš pjesmu, ako je loša, škartiraš, ako nije, ostaviš. Ovako nemaš puno vremena za pisanje, radiš i sve ostalo. Zato je proces prilično dug, inače bi bio sigurno kraći.

Hrvatsko društvo skladatelja Državni zavod za intelektualno vlasništvo Stop krivotvorinama International Confederation of Societies of Authors and Composers

Vaš Internet preglednik je zastario! Preuzmite novi ili instalirajte Google Chrome Frame.